Odgajan sam kao vjernik i znam da Bog uzima najbolje. Tata i mama vjenčali su se par mjeseci prije Oluje. Mogao je dobiti dopust i ne ići u tu akciju, ali odabrao je otići.
To je bila njegova volja. I ja je poštujem, odlučnim i smirenim glasom govori nam Ivo Dino Hrga (21) iz Sesveta. Iako je sudbina odlučila da svog oca Ivu nikada neće upoznati, jer se rodio četiri mjeseca nakon što mu je otac poginuo u Oluji, Ivo Dino ima osjećaj kao da ga poznaje cijeli život. I s ponosom nosi njegovo ime.
Ivo Hrga 30. rujna 1991. godine pristupio je u redove 2. gardijske brigade Gromovi. Već na prvom terenu u selu Farkašić kraj Sunje pokazao je svoju iznimnu hrabrost i vojnički talent. RBR-om 90 mm uništio je neprijateljski tenk i izazvao strašnu paniku u neprijateljskim redovima. Osim što je promaknut u zapovjednika voda, tadašnji ministar obrane Gojko Šušak odlikovao ga je za iznimnu hrabrost. Upravo to odličje njegovom je sinu i najdraže.
– Još kao dječaku, pričali su mi o mom ocu. Odrastao sam u obitelji koja je bila jako vezana za Hrvatsku. Teško mi je reći jesam li kroz sve te priče koje sam od suboraca i rodbine čuo o tati sklopio neki mozaik kakav je bio. Ali kažu mi da ličim na tatu – govori nam Ivo Dino, uspješan student ekonomije. Pitamo ga je li mu i u kojim situacijama nedostajao otac, a on odgovara:
– Falio mi je kao dio obitelji, jer je obitelj majka, otac i dijete. A njega tu nije bilo, te je moja majka uspješno zamijenila i mog oca. Moje djetinjstvo bilo je sretno. Ne sjećam se da je mama ikada plakala, uspjela me odgojiti da ni u jednom trenutku ne osjećam prazninu – pripovijeda Ivo Dino. Njegov otac poginuo je u Oluji, 4. kolovoza 1995. godine u Petrinji. U tim prvim satima Oluje Gromovi su sjajno napredovali, osobito 1. pješačka bojna. Krenuli su sa Pribilović brda i nešto iza 6.30 sati presjekli cestu Petrinja – Gore. Neprijatelje su iz prvih rovova potisnuli do visine groblja u smjeru sela Sibić i Strašnik. Na izlazu iz istočnog dijela sela Gore, bojnu su zasuli topničkom i minobacačkom vatrom. U njoj su poginuli dočasnik Mato Herdoman i gardist Rajko Starčević, te satnik Ivo Hrga. Iz priča suboraca Ivo Dino o svom je ocu slušao samo lijepe priče. Njegov otac napade nikada nije vodio iz podruma, već je vojnicima uvijek vikao: Za mnom! Znao je povući ljude u kritičnim situacijama, spašavao i izvlačio suborce, pravodobno reagirao kad se išlo u dubinu, pazio da ljudi ne stradaju od snažnih topničkih napada. Karizmatičan časnik, skroman, mlad i uzorit obiteljski čovjek. Ivo Dino ocu na grob dolazi jednom tjedno. Pomoli se, zagleda u obrise čovjeka koji mu se smiješi sa hladne, mramorne ploče.
– Kad dođem na tatin grob, ali i u Petrinju, osjećam smirenost. Mi nemamo zajedničkih slika, ali, kad gledam tatine slike, stavim svoju kraj njegove. Kada bi me tata mogao čuti, rekao bih mu da sam sretan, da imam obitelj prekrasnu ženu i dijete. Rekao bih mu da je postao djed. Nevažno je imam li ili nemam novca, bitno mi je da imam skladnu obitelj i da su oni temelj moga života – iskreno priznaje Ivo Dino te povjerava da je njegov tata bio jedan od rijetkih vojnika koji su ratovali i igrali nogomet u predahu od ratišta. Svake godine u srpnju otvara Memorijalni nogometni turnir nazvan po njegovom ocu. Osim što studira ekonomiju, Dino radi u Tokić autodijelovima. Kad dođe kući s posla, njegovo je vrijeme rezervirano za voljenu suprugu i tek rođenu kćer.
www.tomislavnews.com /Izvor: 24 sata
