Kako smo se razilazili iz svadbenog salona, više se nikako okupit u kući: jedni su jučer bili u Kninu, drugi u Slunju, treći trčali polumaraton, neki igrali na Općinskoj ligi, a danas moj Jakiša i njegovi starci, evo ih gledam na tv, na Alci, ne može kolo bez kokana, ovo u množini…
Govorim ja Jakiši, ma jadan ne bio, tako debeo, a vrućina u Sinju, spržit će te sunce, istopit ćeš se, a on se obrecnu na me: “Idem da će od mene samo cvrljak ostat”, i štaš budali.
Ali da ja ne zaboravim ispričati kako nam je bilo u svatovima, na vjenčanju moga bratića, kad smo izašli iz crkve. Čekali smo jedno sat vremena da se mladenci poslikaju, posnimaju, a onda je kolona krenula do mladoženjine kuće, u selo. Meni vruće, izašla iz auta ispod sela i čekam da prosviraju ispod kuće i da se vrate, nije se ni ulazilo u kuću, niti je bilo okupljanja mještana u kolu, jer su svi, šiš goliš u svatovima, od najmlađeg do najstarijeg.
Gledam ta auta kroz kolovoz, Bože moj silna ti su, ja mislim da bi im i onaj Rimac što pravi najmodernija auta zavidio. Neki su ostali na cesti jer im je tijesan kolovoz, ne mogu od širine, zapinju retrovizori za stare pojate i drveće. Ne daj Bože da se oni stari dignu iz groba, mislili bi da su zalutali u raj, haha.
Nakon kruga kroz selo uputišmo se u svadbeni salon. Blještavilo opija: bijeli stolovi, bijele stolice, cvijeće na stolovima, stol za mladence, veliko srce iznad stola, kao iz bajke…pravo mi došlo žao što sam se davno rodila i davno udala, a opet mi drago da sam dočekala vidjeti svu ovu raskoš, ljepotu. Nisam toliko nekulturna da zinem od čuda, kao mladenkini roditelji i rodbina što su stigli iz Europe, iz Njemačke. A da sam se šutke divila, jesam, pa neka mi se ruga tko god hoće.
Na svakom stolu piše za koga je, a moju čeljad kao bliži rod smjestiše baš nasuprot mladencima, pa sam se morala stalno okretati i gledati tko je za drugim stolovima, a Jakiša škripit protezama. Teško prepoznajem osobe, Božja vrućina bila pa se mnogima šminka razmazala, više smo svi sličili na mačkare nego na svatove. Vidim nema nas mnogo, mlađi ulaze izlaze, vjerojatno popravljaju šminku, frizuru, da barem na nešto sliče. Nestade i mojih iza stola, ostade sa mnom samo Jakiša, pa ja iskoristih upitati ga je li se moja šminka razmazala, a on:“A koja si ti ženo?“. Znam da se šali i da je pjanska, ali sam ipak i ja otišla malo popravit šminku. Dotjerani, posjedaše svatovi, ali nema mladenaca.
A onda začuh pucanj, ajme! Kako imam traumu iz rata, ja pod stol, Jakiša me podiže, vidim neke baklje, svijeće, konobare, ulaze mladenci, a ja se ukočila od straha! Bože moj što me snađe, nije ovo za moje godine, ali što ću sada. Sjedoše i mladenci i kumovi za svoj stol, prekrasna slika, malo se ja pribrah, začu se glazba, pa muk, pa moj brat izađe kod onim glazbenika, prikrsti se, poče molit, pa oduljio, nadovida sa svih strana, pozdravi i čestitke, zahvale svima. Gledam u mladoženju, on se digao iza stola, gleda u ćaću i pokazuje rukama onaj tajmaut, kao kad se igra košarka, ali novi svekar ne benda, uhvatio priliku da nahvali sina i svoju obitelj, neka!
Nekako ga izguraše s bine, poče svirka, glasna, preglasna, meni zvoni u ušima, para mozak, ali valja izdurati. Digoše se mladenci za prvi ples, ma zgodni, posebno mladoženja, nije što je moj, a mladenka, ajde dobra je, ali mu prilika nije, to vidi svaka baba.
Digoše se i drugi svatovi, prvo oni mlađi, pa onda svi, zamalo kao da su iz Šujice iskočili, svi znojni, mokri, cidi se iz njih, a kako i neće na ovoj vrućini. Poteže mene moj Jakiša, kaže vidiš da svi plešu, a mi smo bili dobri plesači, da vide mladi kako nismo ni mi za baciti. Gledam ga, sav je mokar, idem za njim, a da prostite, sva mu pozadina mokra , ko da je se…Pogledam i one druge što se dižu ili plešu, ma svi odozade mokri, ne možeš od jada i gada gledati. Na mlađima se ne vidi, valjda još nisu sjedali ili im je odjeća svijetla, ne vidi se, ali babe i didovi, ma možeš im gatati po leđima i pozadini, kakve figure od znoja!
Vratih se ja, sjedoh, vrati se i Jakiša, vidi i on što je, ali babe, mnogo starije od nas, neke i prababe se ne daju, đuskaju, mokre, brišu se salvetama, ali neće između mlađarije. Uhvati se i kolo, e tek tada babe dobiše novu snagu, igraju kao mladice, a znam, bit će sutra ajme noge, ajme leđa, i ne boljelo ih. Mislim se u sebi kad mi sutra dođete da vam iskopam koji krumpir jer se ne možete prigeti, hoću šišku!
Meni je odmah iza večere, a što je sve bilo na jelovniku teško mi je nabrojiti, svega i svačega, od pure (neki su i to naručili, ovi stranjski) do tičijeg mlika, kako se kaže, dodijalo, hoću kući!
Jedva sma čekala da se dar podijeli, ma ne podijeli, nego da se kuverte s novcem daruju mladencima, pa da idem, da se spasim. Jakiša neće ni da čuje, tek je dva sata iza ponoći, dugo je do jutra, on ostade, ja se spasih, dođoh svojoj kući i rekoh kasno će me više svatovi vidjet, ovako ljeti, možda zimi?!
A moguće je da se večeras prije ponoći skupimo svi kod kuće, pa idem štogod pripravit večeri, lagano, osvježavajuće!
Sutra: Večera u ništa, kakva juha, niti je zima, niti je tko prehlađen!
www.tomislavnews.com
