Nekada se uvaljivalo u Ćavarske trišnje, Lukića i Galića jabuke, kukuruze državnog dobra, a danas se uvaljuje samo u svatove i to kao nekada vukovi…
Malo nas je koji se sjećamo uvaljivanja u spomenuta dobra, odnosno ilegalni, najčešće noćni posjet voćnjacima, a bilo je, posebice u jesenske dana, uvaljivanja u kukuruze na Državnom, Planinskom ili danas Šišovića dobru, plantažama zasijanim kukuruzom, pa kad bi u jesen sazrili ubrati-otkinuti desetak dvadesetak klipova nije bio neki grijeh, ni krađa, najčešće se to ne bi ni primijetilo. Uvaljivanje je bilo grupno: netko bi znao gdje treba brati, netko bi se popeo na drvo, ako je voće bilo u pitanju, netko čuvao stražu kako se ne bi pojavio gazda. Bile su to sitne krađe, dječje ili mladalačke nepodopštine, malo što jesmo bili željni voća, ali više je to bilo kao izazov, igra, ono „tko smije, tko je uspio“, pa da se sutra hvali pred vršnjacima. Često je bilo i „lovačkih“ priča o uvaljivanju, ali bilo pa prošlo, a lijepo bilo.
Iz tog davnog vremena datira aktualno uvaljivanje i to, ni manje ni više, nego u svatove. Bilo je i ranije da dokoni dečki samo dođu na svadbu, iako nepozvani, jer svatova je mnogo, nitko ne provjerava pozivnice, pa ako ne znaš kuda sa sobom samo se malo svečanije obučeš i uključiš u svatovsku kolonu, platiš ili ne platiš cvit i do zore lijepo se provedeš u svadbi. Mladenkin rod misli da si uzvanik s mladoženjine strane, mladoženjini da si mladenkin, a ti ničiji. Nekima to priđe u naviku i imaju provod cijelo ljeto-zanimanje-gost u svadbi, pozvan ili nepozvan, tretman je jednak, svatovski.
Novina je u uvaljivanju što se sada, negdje kad zatvore kafići, što je oko 3-4 sata iza ponoći, mladež, po troje četvero iz kafića se uvale, ulaze neprimjetno jedno po jedno, u bilo koji svadbeni salon, gdje ih nitko više i ne doživljava. Oni ogladnili, najedu se, napiju i plešu do zore, još se ljute kada glazbenici prestanu pjevati!
Kad se jutros oko podne probudi jedan od mojih unuka na fotelji, malo se razdrma, poli hladnom vodom, pola pije, pola se polijeva, poče se smijati, pitamo što je smiješno?
„Negdje pred zoru čekamo mi ispred kafića da ode kući ova grupa mladih iz susjednog sela, pa da se mi polako, onako usput, uvalimo u neke od brojnih svatova. Oketili i oni, možda isto misle, ali popustiše i odoše. Mi se još malo zadržali, kao neka odmaknu i onda polako ulazimo jedan, pa stanka, pa drugi, pa stanka…i tako dok svi ne uđemo u salon. A tamo, oni iz susjednog sela već uhvatili mladu i mladoženju u kolo, skaču li skaču, a jedan od njih skida košulju na stolu… Nema veze, samo smo se priklipili, za stol zasjeli, pa u kolo uhvatili“, priča on i smije li se smije.
Onda ja počnem priču kako su se nekada takvi u svatovima zvali vukovi. Mladići iz sela koji nisu bili pozvani u svatove, jer nisu bili u rodu s mladencima, a tada je takvih bilo mnogo, zavijali bi uvečer iza zidova oko mladoženjine kuće, a tada bi stari svat ili domaćica donosili im-bacali iza zida pitu, pršut, pletenku vina. Iz tog vremena je i pjesma:“Kad me curo ne tide za lolu, vuk ću biti ja u tvome kolu“. Znam da mnogima treba prijevod, ali samo kratko: lola je ovdje izabrani mladić, dragi, a kolo u ovom kontekstu su svatovi. Dakle, vukovi nisu izumrli u svadbama, samo su sada u nekom drugom obliku, modernizirali se! Ali uvijek su bili i vuci siti i svatovi na broju!
Unuci bi možda i slušali što im baba priča, da me onaj moj najmlađi me prekine:“ Slušajte, djeco, dobro ti vam baka izmišlja, valja li vam valja, daj majko…“ i tu ja ušutim, a sve mi se čini žao unucima što im ne ispriča kako se danas često zaluta u tuđe svatove, ne namjerno! Pa ću sutra, kad ih uhvatim bez roditelja.
Sutra : Kad zalutaš u tuđe svatove, pa dvaput plaćaš!
www.tomislavnews.com
