Prepoznat će u tebi onog dječaka s velikim željama i kada ti lice bude umorno i neprepoznatljivo .
I kada budeš pričao stranim naglaskom.
I kada ti snovi budu drugačiji.
Za njega ćeš i dalje biti dječak poderanih koljena i pun života..
I moći ćeš mu se vratit..
Čekat će te.
Čekat će te i kada neki dječaci poderanih koljena u tebi vide stranca, pa te znatiželjno promatraju i dive se tvom automobilu kakvog ovdje mogu samo sanjati..
A džaba ti, ne moš ovom nebu glumit facu, ono u tebi i dalje vidi uplašenog dječaka s kuverom i pet riječi jezika zemlje u koju odlaziš.
Gdje god da odeš i kada god se odlučiš vratit, čekat će te jedno nebo plavo!
Prepoznat će te ispod umornog lica, ispod površnih snova , ispod svega onog što nisi.
Prepoznat će u tebi sve ono što si oduvijek bio, a izgubio u međuvremenu, zaboravio jer misliš da je tako bolje.
I lažeš sebe i lažeš nas dok pokazuješ što si postigao, kao da je nama to bitno. Kao da nam je važniji tvoj novac od tebe. Ovdje ljudi još znaju voljeti ono u tebi
I nebo zna…
I čekat će te vječno da dođeš na koji dan. Opustiš se i nasmiješ, zaboraviš na sve probleme koji te muče pod nebom gdje nema nas.
Pod nebom kojem odlaziš s grčevima jer tamo je svijet brz… Jer tamo nema “sjedni da popijemo i popričamo ” pa ostaneš par sati viška i vratiš se u djetinjstvo.
Ideš uskoro…
A nebo nikada ljepše, oplakuje što moraš otići i vratit se svom životu..Tamo gdje je ljepše za živjeti, jer možeš postići sve ono što ovdje ne bi.
Svjestan kako nije sve u materijalnom.
Nitko nema pravo reći da ostaneš i nitko ne zna kako teško odlaziš.
Znam da ćeš jednom doći zauvijek i to je dovoljno.
Neću ti reći da je ovdje zrak ljepši i da je život bolji.
Kada nije, jer ovdje radiš ko rob za minimalac. Ovdje je zrak isto zagađen i imam osjećaj da ga oni golfovi vise zagade od svih tvornica tamo.
Nemam ti pravo reći da ostaneš, pa ti dijete u životu jednom vidi Španjolsku na maturalcu, a tamo mu možeš omogućit barem svako drugo ljeto. No kada odeš čekat ću te. I falit ćeš. To je sva istina. Tamo će vaša djeca imati ljepše živote, a djeca su najvrjednija.
Niste krivi vi što idete, ni mi što ostajemo.
Nismo krivi što novac određuje živote.
Al je*i se svijete, ti si kriv što se od ljubavi ne može živjeti kako bi htjeli.
Ti si kriv što se rođaci ne poznaju, ti si kriv što se obitelji razdvajaju .
Što kada dođe nikada ne uspije vidjeti sve koje želi.
Ti si kriv što se od ljubavi ne može živjeti dostojanstveno i dovoljno za ostati.
I što nebo može samo čekati.
Želim vam sretan put sa što manje gužve, koje su najavili, dok ste grlili one koji ostaju s nebom čekati!
www.tomislavnews.com/ Piše : Josipa Milas
