Temperatura je jutros u duvanjskom kraju 8 stupnjeva C, ali kad se malo odjutri i sunce “priuzme“, bit će pravi dan za vađenje (kopanje) krumpira na njivama ili vrtovima…
Sjećate li se prošlogodišnjih srcolikih krumpira koje su uzgojili u livanjskom selu Miši (fotografija uz naslov), a jučer je bio Međunarodni dan srca-čuvanja srca, pa nam jutros padoše na pamet ovi krumpiri u obliku srce, dok se većina duvanjskih poljodjelaca sprema na njivu ili vrt kopati-vaditi krumpire. A pravi je dan, prava ora za njih: kiša ih lijepo rashladila, a vjetar i sunce osušili dovoljno zemlju, pa krumpiri neće biti blatnjavi, nego baš ono čisti.
Ove godine, uostalom uvijek je tako, negdje i u nekoga su rodili krumpiri, negdje baš i nisu, ali ima ih dovoljno „za kuću“, jer Duvnjaci i nisu poznati po prodaju krumpira, iako posljednjih godina ima nekoliko poljoprivrednika koji na veliko sade krumpire i prodaju ih.
Kažu da je svaki krumpir, ako je zdrav, jestiv i nema ga da ne valja, bio mali, srednje veličine ili podobro krupan-kilaš, a ima i takvih. Neki kažu da su najljepši, najslađi oni srednje veličine, veličine veće jabuke, i po tomu se mjeri koliko po jednoj osobi za jedan obrok treba krumpira, mjera je tri krumpira srednje veličine! E sada, nisu ni sve mjere iste…
Kad pišem o krumpirima uvijek se sjetim pokojnog dida, pokoj mu duši, koji je podobru mirovinu zaradio na njemačkim bauštelama, a kada se vratio bio je „opsjednut“ poljskim radovima, posebice sadnjom krumpira. I nikakav posao mu nije bio važniji od toga!
Pa bi posadio (ustvari, to su morala raditi sva kućna čeljad!) veliku njivu krumpira, a u to vrijeme, prije dvadesetak i više godina, sve se radilo ručno, osim sadnje za plugom “ta šta će sadilica ili vadilica, šava ti traktor, samo učepa”. Pa kad izniknu stalno gledaj ima li zlatica, pa ako ima praši, pa okopavaj pet dana, za zagrći tri dana, daj ih iskopavaj-vadi tri četiri dana, sabiraj kopači, zaimaj se, pa pribiraj, pa…bilo je tu posla!
I kad bi se okopavali, i zagrćali, i vadili, uvijek bi se did zakleo kako više neće posaditi ovoliko, samo vreću dvije, jer on ne može više kopat, a od ostalih “jednako je malo vajde”.
Kad bi rodili predobro, iznad svih očekivanja, did bi, oduševljen, rekao: “Triba znat o kumpirim, kako se križa, koje sime, kako se sadi, okopva, zagrće, nije to samo ubacit u zemlju i čekat jesen!”
A kad bi urod, po didovoj ocjeni, podbacio, znao bi, sliježući ramenima, reći: “Dobro je, more bit nama, neću ih prodavati, nisam nikada. Štaš, velika suša, ne biše kiše uvrime, da ti cili svit daje, ako ti Bog ne da (kišu), džaba ti je!”
Kad bi bili krupni, did bi slavodobitno izjavio: „Jeboti onu siću, ono je samo dobro za krmad, ovo su pravi kumpiri, valja ga vidit, lako je od njega napravit tri mala…!“.
A kad bi bili sitni, opet bi imao razloga radovanju:“ Ma, jeboti one krupne, puknu u sridini, nekakvi vodeni, a nema u njima ni slasti ko u ovim malim. U Njemačkoj nema velikih, svi su ovoliki ko naši, a zna Švabo šta valja!“ Dakle, nisu mogli bit da ne valjaju, kakvi god jesu!
U proljeće bi did zaboravio kako je rekao da će samo malo posadit, ali sadili smo svake godine više i više, jer „šta će od nji u trapu, bolje ih je posadit, pa ako rode rode“, a onda bi pritribljivali sitne za sadit, krupne za križat, pa su okrišci bili najslađi…
A kad vidim ove krumpire “sisalje”, kao na slici iz galerije, sjetim se pokojne ujne, i njoj pokoj duši, kad su se kopali krumpiri, a ona, kako iskopa, zovne: “Jako (ime muža) mili dođi vidit kakvi su rodili kumpiri, sve sisalja ko varićaka!”, a mi djeca danima bi se tome smijali i imitirali ujnu.
Evo mogla bih napisati roman o duvanjskim krumpirima, ali nemam kada, moram ići na njivu, vaditi krumpire, iskoristit ovaj lijepi dan, što i vama želim i preporučujem! Ako nemate svojih, priskočite susjedu!
www.tomislavnews.com/ Foto : arhiva TN, web stranice mandino-selo. com i selomisi.com
