Zar čovjek može ostati ravnodušan kada predsjednik države i predsjednik hrvatskog naroda izjavi kako će „ove krajeve napustiti 100 000 ljudi“ i kako bi „država morala nešto napraviti“.
Znajući kako izjava dolazi iz usta personifikacije politike zadnjih skoro dva desetljeća, mogu se donijeti samo dva zaključka: ili smo davno dotakli dno, pa sad već kopamo dublje ili nam vlast poručuje kako se do sada samo igrala s nama, sada će nas malo i pravit budalama.
U izjavama posljednjih mjeseci načelnici, gradonačelnici i drugi predstavnici aktualne vlasti govorili su kako su brojke o iseljavanju „neistinite“, „prenapuhane“, kako oni koji odlaze rade to zbog „pomodarstva“, kako ih potencira „političko Sarajevo i oni koji ne žele hrvatski narod ovdje“ itd. Valjalo bi sve njih redom, a osobito ove zadnje, priupitati jesu li još uvijek istog stava sada kada Član Predsjedništva, predsjednik njihove stranke i njihov mozak izlazi sa poraznim demografskim podacima? Valjalo bi ih priupitati i to koliko se oni svi skupa osjećaju odgovornim za ovo? U odgovoru na to pitanje leži prava tragikomedija društva u kojem živimo.
Na izborima 2018. će po prvi put imati pravo glasa djeca rođena kada se krenulo govoriti o „euroatlanskim integracijama“, izmjenama „ustava za 15 do mjesec dana“, o tome kako je „krajnje vrijeme da se problem ustavne neravnopravnosti Hrvata riješi na sustavan način“, itd. Skoro dva desetljeća iste priče, iste retorike i, ono što je najporaznije, od strane istih autora i aktera. Kako onda izjavu kako bi „država morala nešto napraviti“ zbog katastrofalnih demografskih podataka ne smatrati pravljenje nas sve skupa slijepim budalama. Toliko je dakle odnarođena naša politička elita, toliki je dakle jaz između običnog čovjeka i onih koji ga predstavljaju u vlasti, da ne samo da su oni u vlasti slijepi na realne životne potrebe običnog čovjeka, nego žele sve nas napraviti slijepima.
Nastavlja, tako, Predsjednik Hrvatskog narodnog sabora kako je razlog odlaska „premoćna ponuda Austrije i Njemačke“. Nije istina! Ljudi su u „ovim krajevima“ živjeli i opstajali kada su im kuće bile spaljene, kada danima nisu imali što jesti, uostalom, živjelo se i opstalo i u vremenima najveće agresije. Ljudi ne odlaze zbog siromaštva, nego odlaze zbog gaženja svakog djelića njihovog ljudskog dostojanstva. Postali smo neofeudalno društvo površnih i polupismenih mentalno komunističkih elita.
Ljudi odlaze u Austriju i Njemačku ne zbog ponude, nego zato što tamo umijeće, znanje i struka nemaju cijenu, nego se cijene. Odlaze jer u tim zemljama ne pitaju na razgovoru za posao jesu li članovima stranačke udruge žena. Odlaze jer se tamo vlastodržac ne hvali kako je uposlio 300 članova partije, pa onda raspisao „javni natječaj“, kako bi sve prošlo „kroz procedure“. Odlaze jer se tamo ne dobiva otkaz radi „pogrešno“ izgovorene riječi protiv vladajućih. Odlaze jer se u tim zemljama ne daruju stanovi, kuće i poslovni prostori stranačkim dužnosnicima i aparatčicima, a sve biva plaćeno novcem poreznih obveznika. Odlaze, jer se Austrija i Njemačka ne zadužuju kod međunarodnih monetarnih institucija, ne nameću akcize kako bi se mogla servisirati pijano bogataška kvaliteta života stranačkih elita i njihove djece, rođaka, kumova, ljubavnica koje su zaposlili po namjenski za to izmišljenim institucijama, zavodima, agencijama i sl. Odlaze zato što ste imenovanjem nestručnih i halapljivih ljudi na najveće funkcije u vlasti isprostituirali i pogazili sve Svetinje i baštinu za koju se ginulo u Domovinskom ratu. Kada običnom čovjeku danas spomenete pojmove „konstitutivnost, nacionalni interesi, neravnopravnost“ njemu, na žalost, dođe muka, jer on ne gleda na svijet kroz zatamnjena stakla službenih limuzina. On vidi kako je svima vama bliži i uvijek će biti bliži jedan Bakir Izetbegović ili Milorad Dodik i oni koji njih dvojicu slijede, nego će ikada biti običan čovjek naroda kojeg predstavljate i koji je bez razmišljanja stavio svoj život na kocku i branio životom sve te pojmove kada je to najviše trebalo.
Kako bi se zaustavila demografska katastrofa našeg naroda, prvi korak za napraviti jeste da se političke elite spuste na zemlju. Država nije svrha samoj sebi. Vlast mora biti u službi naroda, a ne obrnuto. Tek kada to postane pravilom i praksom, može se govoriti o „izradi neke strategije“. Sve do tada, svaka priča o „brizi za odlazak mladih“ shvatit će se kao pravljenje nas sviju budalama, jer političkim elitama i jeste u cilju odlazak mladih i slobodnoumnih ljudi. Oni i njihova djeca ne odlaze, naprotiv, bit će im šire kad ovi prvi odu, a i imat će se bolji postotak na izbornim rezultatima. No, ima i nas koji ne patimo od štokholmskog sindroma i što nismo slijepi pored zdravih očiju. Ima nas i ako netko misli kako će nas biti moguće ušutiti i umiriti kao neke, neće uspjeti.
Slaven Raguž
Predsjednik Hrvatske republikanske stranke
