Vijest o smrti potrese čovjeka i dovede ga u složeno stanje u kome i njegov život visi između onoga što je stvarno, dakle izvjesno i nečega što je sjećanje koje ima moć da oživi već zaboravljene ili, u najmanju ruku, potisnute slike.
Takvi trenuci počinju bivati naši osobni katalizatori koji nas neminovno vode do željenog duhovnog pročišćenja. Jedino u tim momentima, izvjesno je, nemamo razloga sumnjati u sebe i u svoje osjećanje. Kad umiru dragi ljudi, naš pogled je sav okrenut unatrag, prema onome što se zove prošlo i nepovratno, ali ne i izgubljeno. Posebno smo dirnuti kad nam umiru učitelji jer se oni najsnažnije vezuju uz naše sjećanje na djetinjstvo i mladost.
Ovih dana je u Tomislavgradu preselio na Ahiret najstariji duvanjski učitelj Ešref Selimović.
Bio je i moj nastavnik biologije u šestom razredu. Učio nas je da sve ono o čemu on govori pokušamo pamtiti u slikama jer se jedino tako znanje najuspješnije odupire zaboravu. Pamtim ga kao veoma sugestivnog nastavnika koji je nama, njegovim učenicima, uvijek prilazio sa najvećom dozom povjerenja. Bio je pravi majstor u pridobijanju učenikove volje za uspješno savladavanje predmeta koji je predavao i koji nam je, čini mi se, u toj godini svima bio drag. On nas je uvjeravao da biljke i životinje zavređuju našu pažnju kao i ljudi i nisam bio jedini koga je to saznanje prosvijetlilo do spoznaje da se svijet zaista može harmonizirati i uskladiti kroz univerzalnu ljubav koja nikada ne bi smjela biti narušena. Međutim, kad se god to desi, u svijetu počinje patnja i neko biva nesretan. Znam da sam često lijegao u postelju s tim uvjerenjem i ujutro se budio pod istim dojmom.
Imao je specifičnu gestikulaciju i artikulaciju. Ni danas ne mogu potpuno objasniti u kakve je sve visine pokušavao baciti mladu dušu, i kakvim je sve tajanstvenim stazama mogao voditi dječju maštu. Za razliku od ostalih nastavnika, rijetko je šetao učionicom. Stajao bi iza katedre i pažljivo nas promatrao. Kao da je u svakom trenutku htio registrirati i protumačiti sve naše čak i mimikrijske pokrete lica i očiju. Htio je znati šta osjećamo i mislimo kad ne govorimo. On je u tome uspijevao i sada, poslije mojih četrdeset profesorskih godina, mislim da samo rijetki među nama imaju tu sposobnost.
Već sam tada bio veoma znatiželjan i bilo je stvari sa kojih moj nastavnik nije uspio skinuti veo tajne ili su neke zagonetke zauvijek ostajale to što jesu. Ali, to nije umanjivalo njegovu veličinu u mojim očima. Dapače, sve ono što je ostajalo nerazjašnjeno privlačilo me još više svojom neobičnošću i tajanstvenošću i kako sam izrastao činilo je od mene ustrajnog tragača na putevima otkrivanja.
Jedan je uman pisac rekao da bi svakom čovjeku koji čestito proživi život, a život je teška stvar, i umre prirodnom smrću trebalo podići spomenik kao heroju. Ipak, nisam siguran da je herojski spomenik ikome potreban osim ako ga čovjek, za života, svojim djelom sam sebi ne izgradi.
Ešref je bio jedan od onih naših sugrađana koji su živjeli između sna i jave. To je u fenomenologiji svake, pa i naše čaršije, uvijek bilo izazovno, ali i rizično. Od takvih se uvijek očekivalo da dlaku izrežu na četiri jednaka dijela. Zato nam se valjda i činio neobičnim u svojoj običnosti, Ličio je na čovjeka koji isto tako dobro vidi noću kao i danju i kreće se nepoznatim putevima kao da je na njima rođen. Često se dobrovoljno stavljao u različita iskušenja probajući i na taj način granice vlastitih mogućnosti. Bez obzira koliko se rasipao u tim različitim vrtlozima, Ešref Selimović je uvijek nastojao ostati u harmoniji sa samim sobom i sa svojim gradom. To mu je njegov i moj grad priznao dodijelivši mu Medaljon Općine za sveukupan sportski i prosvjetni rad te društveni angažman. Da mu nije dodijeljeno više ni jedno priznanje, a dobio ih je još zavidan broj, ovo bi bilo sasvim dovoljno. Jer, nema veće vrijednosti od one koju vam dodijeli grad koji vas je obilježio rođenjem.
Kad umiru dragi ljudi sve se u nama uspinje, sve hoće da slijedi naše srce. A ono nas vodi na Vrkačinu ili Karaulu tamo gdje najprije zaiskre sunčeve zrake kad se jave iza vranske planine. Idemo tamo da još jednom oćutimo opojni miris spokoja i tišine. Ovoga puta na mezaru Ešrefa Selimovića Eše, duvanjskog učitelja i novinara.
www.tomislavnews.com/ Piše : Abid Jarić/ Foto: Mladi učitelj Ešref sa svojim učenicima, iz zbirke Tomislavgrad-Duvno-Županjac na starim razglednicama i fotografijama
