Ovo je tekst koji moram podijeliti sa svima vama. Sinoć sam imala neugodnu situaciju u jednom noćnom klubu(neću navoditi kojem) u našem Tomislavgradu. Moja sestra s posebnim potrebama slavila je svoj 18-ti rođendan.
Iznenađena glazbom i atmosferom ustala je plesati. PAZITE, TO JOJ JE BIO PRVI IZLAZAK U GRAD! Na samu spoznaju da je drugačija od ostalih u lokalu, mnoge su se osobe glasno ismijavale na njezin ples i ponašanje, na što smo mi ostali ( u njezinom društvu) reagirali. Nažalost, nije to prvi put. Ismijavali su je ljudi gdje god su stigli, u svakoj prigodi, pa čak i u vjerskoj ustanovi! Međutim, naše veliko zalaganje za njezinu obranu nije urodilo plodom, pa se nadam kako će, barem ovaj tekst, probuditi svijest u ljudima.
Nakon što je sinoć napustila klub, s tugom u glasu me upitala:”Zašto je mnogo ljudi gledalo u mene i smijalo mi se cijelo vrijeme?” i nastavila:”Možda ja nikad i nikad ne trebam izlazit vanka!”. Nakon tog njezinog pitanja i izjave suze sam teško zadržala u oku i stvorila mi se knedla u grlu, ali sam joj uspjela reći(slagati): “Mislim da te nisu odmah prepoznali (jer je bila po portalima i novinama), jer si se posebno lijepo sredila za izlazak, a to je ljudima na plesu izmamilo osmijeh na lice!”
Moj odgovor vratio joj je osmijeh i dao neku novu snagu, vidjela sam radost na njezinom licu. Ali sama spoznaja da to nije tako para moje srce iznova. Ipak mislim da nisu ljudi krivi, jer, vjerojatno, nemaju puno znanja niti spoznaja o takvim osobama. Nisu upoznati o njihovom posebnom-različitom svijetu koji je pun ljubavi prema drugima. Ne znaju koliko ti takve osobe pružaju potporu kad si tužan. da ustaneš i kreneš dalje. S takvom osobom u blizini uvijek imate ispunjen život.
Stoga mislim kako nisu zaslužili izrugivanje, ni moja sestra niti bilo tko sličan. Što bih se ja trebala stidjeti njenog ponašanja i zatvarati je u kuću da nikamo ne izlazi?! Upitajte se malo, razmislite, molim vas! I ona je ljudsko biće kao i svi mi.
Ovim putem bih pozvala škole i druge javne ustanove, medije i sve one koji imaju mogućnosti neka uvedu barem jedan sat u svoj program, ili neka otvoreno govore i pišu o različitosti među ljudima – o djeci i odraslim osobama s posebnim potrebama. Možda će to na neki način ukloniti predrasude o takvim osobama, te osvijestiti ljude da se više nikada ne izruguju osobama kao što je moja sestra!
S poštovanjem, Marija Krajina
www.tomislavnews.com
