Bio je Božić nekada drugačiji. Nekad su i ”zabranjivali” Božić, a onda smo dosanjali vremena kad ga svojim svjetlima i pogrešnim čulima pretvaramo u nešto što treba zabraniti.
Nisu se još ni ugasile svijeće što smo ih početkom studenog palili nad grobovima, a s izloga su, preko noći, krenula sijati blagdanska svjetla. Mami se i staro i mlado raznim svjetluckanjima. Svete Nikole, Božićnjaci i Mrazovi mašu iznad sjajnih poklona, prosipaju se snjegovi, lijepe pahuljice i namiještaju se posebna svjetla nad cijenama. Smišljaju se poruke kako nikad nije bolje, radosnije i jeftinije. I da tako nikad više biti neće. Nametači ritma čini se da misle kako je sve manje vremena pred nama pa nam pod nos guraju blagdanska trošenja sve ranije, brže i nametljivije.
Piše : Berislav Jurič
S druge strane, izgleda kako je uz njihovu žurbu jednako brza, ako ne i brža,naša želja da kupimo, potrošimo i potrošimo sebe. Pa se onda u toj utrci, dok šuška lišće i mirišu kestenje i snijeg nedgdje u daljini, ne zna tko više žuri i tko koga juri. Ako nazovete odmah, dobit ćete i… Nude se posebni ukrasi za blagdanske ručkove, pa onda za večere. Doručak semože i preskočiti. Nude se posebni stolnjaci, tanjuri, čaše. Nude se ubrusi različitih izgleda, ovisno o tome kome želite s brka zalijepiti ostatke na jeftini tisak slavljeničkih motiva. Vrište izlozi različitim idejama, vrište stvari da ih ne propustimo imati, kao da jeftine u svojoj skupoći i skupe u jeftinoći, imaju dušu koja će nas, umorne od trke i posrnule u životu, nahraniti i dati nam snagu. Kako čovjek stari, tako mu se čini da stvari svakim danom sve više i više žure i da se sve proglašava propalim ako se nema odmah i sad. ”A to nije sve. Ako nazovete odmah, dobit ćete i…”, ofucani slogan s tv-prodaja prelio se i u naš stvarni život u kojem ako ne ulovimo nešto sad, gubimo dio života, a ako ga zgrabimo isti tren, dobit ćemo još nešto. A to je nešto, što mi slijepi i zaslijepljeni svjetlima ne vidimo, jedno obično ništa. Starim valjda i ja pa su mi sve bistrije te trke i utrke, a i vrijeme u kojem živimo požuruje se kao da zna da je negdje blizu kraj. Žuri tako svake godine i božićno vrijeme. Ne stigne čovjek dovoljno ni promisliti o smrti i prolaznosti, o životu ovdje i Tamo, o životu i Životu, a stignu ga svjetleće reklame života s malim ž. Ne daju pak ta svjetla da čovjek ostane zamišljem na pa se, podsjećen svijećama na Smrt, zamisli nad Životom, nego nametljivo i bezobrazno pod nos gura umotanu prolaznost.
Srce je na zadnjem mjestu Mora se, prije svih uranjanja u vlastitu dušu, pripremiti sve za tijelo. Mora se osigurati da se ugođaj razlikuje od nekih drugih dana i da se proživi to nekoliko dana ukrašenije, čišće, ispeglanije, mirisnije i hranom pretrpanije. Srce je za zadnjem mjestu. Ono će doći na red nakon svih drugih potreba tijela. Duši će biti milo tek kad se ugodi oku i kad sve bude na svojemu mjestu. Obično tamo, gdje inače ne bude. Tjera nas, kažem, život na žurbe da u silnoj strci ne bismo možda ni otvorili vrata nekome tko traži prenoćište, a kamoli ga pustili pod svoje krovove.
Zaboravljamo kako se čovjek ponio jednako loše prema Rođenju, kao i prema raspetom Životu. Blagdanska strka je ista, samo su ukrasi i motivi na ubrusima drugačiji, a jednako masni. Pripreme i priprave pravdamo očuvanjem tradicije a onda u te tradicije malo pomalo, pa malo previše, guramo utjecaje raznih svjetlonoša iz izloga jer tradicija ne bliješti tako kako bliješte današnja čuda. A nama je do opipljivih čuda. Za čuda u srcima nemamo vremena. Jednostavno nam, ma koliko žurili, ne dotekne. Umjesto da iz tradicije sačuvamo srce kakvo smo u neimaštini i slozi imali – a danas nismo sirotinja kao nekad i danas jedni druge ne možemo ni očima vidjeti – mi smo se prihvatili lomljenja običaja po nametnutim modama koje nas ne obogaćuju nego nas troše. Ono po čemu su Nametačižurbe jednim dijelom u pravu je činjenica da, kako starimo, vremena imamo sve manje. Ljudski je ne željeti nešto propustiti. Ljudski je željeti. No, stvari koje pri tome nametnute kupimo i kupujemo, čine nam život, ma koliko prolazan bio, još prolaznijim i praznijim. Daleki miris Stvari, koje bi naše življenje činije bogatijima a nama davale osjećaj punine kao da živimo stotine života jednim srcem, ne bliješte s izloga i nisu nam s ruke. Nad njima ne bliješte cijene niti cijene imaju. Samo, nemaju u današnjem življenju težinu niti moć da tako jeftino privlače i tako lako njihove ponuđače učine bogatijima, a nas praznijima, kao ono što bliješti u izlozima.
Iako nisam toliko star da prizivam davna, mladima pogotovo mrska i zaostala, vremena, sjećam se kako je Božić nekada bio drugačiji. Pisao sam ranije na ovim stranicama u božićnim redcima, kako je Božić nekada drugačije mirisao, kako je bilo više topline iako su zime bile zime, s minusima i snjegovima. Danas je taj miris još dalji, a unatoč mlakim zimama, nije topije. Pušu oko nas vjetrovi što ih naša tjelesa, u žurbama za lovljenjem, dižu oko sebe. Bio je Božić nekada drugačiji. Nekad su i ”zabranjivali” Božić, a onda smo dosanjali vremena kad ga svojim svjetlima i pogrešnim čulima pretvaramo u nešto što treba zabraniti. Potiskujuću čulo srca, oštrimo čulo mirisa delicijama koje ćemo na ukrašene stolove iznijeti sebi i svojima i zaboravit ćemo na one bez delicija i mirisa, samo sa srcem. Potrčat ćemo još jedan krug, u međuvremenu se pomoliti i predati samo sebe i svoje Životu, zaključati vrata tuđem Srcu i slavljenom Životu i nastaviti trku do novih svjetala u izlozima.
*Kolumna objavljena u mjesečniku Naša ognjišta
