Marko Batarilo-Brko Bojića iz duvanjskog sela Mrkodola-Tomislavgrad, tragično je preminuo u prometnoj nesreći, u nedjelju, 26. studenoga, 2017. godine, na prometnici Posušje-Grude…
U toj nesreći ozlijeđene su i supruga mu Ruža, kćerka Anita-Ana i nećakinja Tina. Tužna i bolna vijest odjeknula je našim selom Mrkodolom, pa duvanjskim krajem, pa inozemstvom. Svaka smrt je bolna za obitelj, rodbinu i prijatelje pokojnika, ali Brkina smrt je bolna i za cijelo njegovo rodno selo, za njegovu-Bukovičku župu, cijeli duvanjski kraj, ali i mnogo šire po svijetu gdje žive iseljeni ljudi s duvanjskog područja.
Iako Bog nije namijenio dulji životni vijek Marku Batarilu, on je i za svoga, razmjerno, kratkog života, postigao jako puno, toliko puno da će ga pamtiti sve današnje generacije, ali i buduće, jer će se priča o ovom plemenitom, vrijednom i poštenom čovjeku prenositi na buduće naraštaje.
Brko nije bio ničiji i nikomu predsjednik, nije bio političar, nije bio veliki i poznati gospodarstvenik, nije bio ni znanstvenik, ni književnik, ni sportaš, niti u tom smislu poznata javna osoba, on je bio običan čovjek iz naroda, ali ljudina! Baš ljudina, a to znači dobar i plemenit čovjek koji je svima pomagao, koji nikada nije izgovorio potrebitima njegove pomoći: „Neću, ne mogu, nemam kada, kasnije ću…“. Najčešće nije ni čekao da ga netko zamoli za pomoć, on je unaprijed znao što čovjeku treba i činio je to.
A u njegovu selu, u njegovoj župi, u duvanjskom kraju, potrebitih Markove pomoći, ali i pomoći cijele njegove obitelji: supruge Ruže i kćeriju Jelene, Anite-Ane i Božane, bilo je mnogo. Starih i nemoćnih najviše! U po noći, u sred dana, jutri rano i večeri kasno cijela obitelj bila je na usluzi susjedima, rodbini, prijateljima.
Dok mu kćerke nisu odrasle Brko je bio vozač do bolnice, do crkve, do rodbine, do grada, do kolodvora…svima u selu, ali i šire. Kada su kćerke odrasle one su preuzele tu ulogu, naslijeđenu od ćaće: biti na usluzi svima koji trebaju njihovu pomoć.
A Brku život nije mazio, iako se on nikada na život nije žalio. Sve je podnosio s osmjehom, uz šalu, uz prigodnu priču, kojih je uvijek imao spremne.
Marko je već s pet godina išao sa stricem na njive orati, jer je bezbrižno djetinjstvo bilo za neke druge. Nastavio je obrađivati zemlju cijeli život. Brko je volio zemlju, volio svaku njivu, među, svaki vrt u brdu, svaki kamen po kojemu je često hodio. Nema njive ni livade ispod Mrkodola, ali i okolnih sela, koju Brko nije orao, nije poznavao, čija je i što je najbolje na nju posijati, posaditi.
Povremeno je Brko odlazio i u inozemstvo, u Austriju, ali se nije dugo zadržavao, jer bez Mrkodola, bez Tomislavgrada, bez svoga polja i brda nije mogao, samo je tu, kako bi rekao, punim plućima disao.
O Brkinom životu, o njegovoj plemenitoj duši i velikom srcu, moglo bi se nadugo i naširoko pričati, pisati, a opet ne ispričati o svim njegovim dobročinstvima. Zato spomenimo samo jednu koja će mnogo reći o velikodušnosti pokojnog Marko. On nikada nije zaključavao kuću, niti je to dao svojoj obitelji, osim po noći, a i tada rijetko.
Na primjedbu kako se treba kuća zaključavati, ima lopova, rekao bi:“Pa nitko neće uzeti ono što mu ne treba, pa neka slobodno uđe i uzme što mu treba. Mi bez toga možemo, inače bi to ponijeli sa sobom“. Takav je bio i kada bi mu supruga rekla što će im toliko suho meso u sušari, a njih troje (dvije kćerke su udate) u kući. „Pa pojist će svit, iđe Božić, sad će naši iz inozemstva, treba im spremiti i kad pođu, a imamo zašto“, tako je govorio i tako se i ponašao kao glava obitelji. Kod njih je uvijek bilo i hrane i pića, i za rodbinu, susjede, prijatelje, slučajne prolaznike, ali i za izbjeglice u ratno vrijeme.
U selu, u župi, uvijek je bio prvi kada se skupljala pomoć siromašnima, ili kada je u nekim akcijama trebalo odraditi neki posao, bez Brke ništa nije moglo proći, jer je bio i vrstan majstor u građenju.
Njegovi nećaci i nećakinje su ga zvali Ćićom (stricem) i uvijek su bili uz njega, a seoska djeca i mladi su ga obožavali, jer je uvijek bio na njihovoj strani. Njegova unučad ga se, vjerojatno, neće sjećati, ali će moći slušati kakvog su dobrog dida imali.
Marko je za života izgradio sebi spomenik, što se vidjelo i na posljednjem ispraćaju, jer Staro mrkodoljsko groblje nije upamtilo toliko ljudi na pokopu.
A i dan je bio vedar, pa je fra Jozo Radoš-Đoka, koji je vodio pokop uz fra Jolu i fra Petra, opraštajući se posljednji put od Marka, govorio potresno, dirljivo, kroz suze: „I ovo plavo nebo duvanjsko, ovo nebo nad tvojim Mrkodolom, dočekuje te, dočekuje jednu dobru dušu, jedan veliki biser u nebesima…“, govorio je kroz plač fra Đoka, dodajući kako samo dragi Bog zna zašto ga je rano i iznenada sebi pozvao.
Dragi naš Brko, hvala ti za sve što si učinio za života, neka ti Gospodin bude nagrada za tvoja dobročinstva, za tvoju plemenitost. A nama, koji tugujemo za tobom, a posebno tvojoj obitelji, neka Bog da snage lakše podnijeti ovu nemjerljivu bol za tobom. Uspomena na tebe, dragi naš Brko, nikada neće izbledijeti, jer si nas sve zadužio svojom plemenitošću, bezgraničnom ljubavlju, a mi tebe trajnim sjećanjem.
Pokoj ti plemenitoj duši, svjetlost vječna neka ti svijetli i počivaj u toplom krilu majčice zemlje mrkodoljske.
Mjesna zajednica Mrkodol -Tomislavgrad
