Mijo Tokić iz Tomislavgrada dobio je nagradu za ciklus Gdje su naše vile
Dana 27. travnja Hrvatska kulturna zaklada priredila je u svojem prostoru susret sa suradnicima, čitateljima i podupirateljima Hrvatskoga slova u povodu 18. obljetnice njegova utemeljenja. Nakon prigodnih riječi Stjepana Šešelja, glavnog urednika Hrvatskoga slova, proglašeni su dobitnici Književne nagrade ,,Dubravko Horvatić” za poeziju i prozu objavljenu u Hrvatskom slovu.
Ocjenjivački sud u sastavu Ivan Božičević, Mate Kovačević i Stjepan Šešelj, razmatrajući prozne sastavke tiskane u HS tijekom 2012. odlučio je prvu nagradu dodijeliti Ljubici Kolarić-Dumić za priču Vestalkino pismo objavljenu 26. listopada; druga nagrada pripala je Josipu Balašku za priču Prosjakinjina ispovijed objavljenu 6. siječnja; treću nagradu dobio je Vlado Kudić za priču Ruška, objavljenu 9. studenoga.
Sagledajući pjesničke priloge prosuditelji su prvu nagradu dodijelili Paji Kanižaju za epigramsko-satirički ciklus Sud haaški kao da je objavljen 15. lipnja; drugu nagradu dobio je Enver Mehmedagić za ciklus Kosti mrtvih temelj su grada objavljen 7. rujna; treću nagradu dobio je Mijo Tokić za ciklus Gdje su naše vile objavljen 24. kolovoza. Književne nagrade su obrazložili Ivan Božičević, urednik u Hrvatskom slovu, i Mate Kovačević, kolumnist Hrvatskoga slova. Potom je ‘proglašen dobitnik Nagrade ,,Ljubica Stefan” za povijesnu publicisliku. Ovogodišnji nagradenik za povijesno- žrtvoslovnu problematiku je Tomislav Vuković, novinar Glasa Koncila, za knjigu Drugačija povijest (o Srbu, Jasenovcu, Glini …). Nagradu je obrazložio i uručio prof. dr. Josip Jurčević.
U glazbenom dijelu nastupili su Eva Kirchmayer- Bilić, urednica glazbe u Hrvatskom slovu, i Kristina Domović, studentica na Muzičkoj akademiji. Izvele su Popevku Krešimira Baranovića, Romancu Claudea Debussyja te opere Mirjana Josipa Mandića.
Mijo Tokić rođen je 1951. u Kongori na Duvanjskom polju. Bio je srednjoškolski profesor u Tomislavgradu. Na prvim demokratskim izborima u BiH 1990. izabran je za predsjednika Skupštine općine Tomislavgrad; a kasnije i za predsjednika Hrvatskoga vijeća obrane (HV0). Godine 1996. izabran je za predsjednika Skupštine Hercegbosanske županije. Prvu zbirku pjesama “Knjiga nemira” objavio je 1990., a potom slijede zbirke ,,Drago kamenje” 2000., “Oteto sunce” 2006., “Sjaju li zvijezde” 2009. i “Uspinjanja” 2013.
{gallery}mijo_nagrada{/gallery}
Tokićevo je pjesništvo izraslo na tradiciji hrvatske poezije. U prvim zbirkama očiti su utjecaji lektire – dominantno pjesničkih predstavnika iz podneblja, kojoj i sam pripada – Šimić, Ujević i Pupačić, a od inozemnih, na primjer, Baudelaire, Lorca i Eliot. Svi ti elementi ukorjenjuju ga u tokove nacionalne književnosti, koji su sastavnim dijelom zapadnjačkoga civilizacijskog kruga, u kojem se međusobno isprepliću te jedni na druge utječu veliki majstori riječi. Tokić kao samosvojan i originalan autor bitno je misaoni pjesnik. Njegov je stih slobodan i nevezan, jednostavan, bez suvišnih dekora, jasan, logičan, a poruka gotovo matematički precizna. Jezikom mu stilski putuju lokalizmi, koji pojačavaju poetsko usredištenje mikrokozmosa. Tokić nije pjesnik mediteranskih ni srednjoeuropskih motiva, a još manje balkanskih. On je cjelovit hrvatski pjesnik, uronjen u hrvatsku stvarnost, čija je sadašnjost prožeta pleterima žive prošlosti, a unatoč dugotrajnim kalvarijama s nadom u uskrs, koja Tokićevoj poeziji daje metafizičku protežnost te ga tako svrstava među kršćanske egzistencijaliste. Posljednjom zbirkom pjesama “Uspinjanja” Tokić se nije pokazao samo kao zreo pjesnik, nego i svojevrsni lirski predvodnik književne skupine, koja duboko uronjena u zemlju žica ponajbolje brani opstanak vlastita duhovnoga i kulturnog identiteta.
Hrvatsko slovo/Foto: Ružica Tokić
