Ruža Marinčić rođena je prije pedesetak godina u lijepom duvanjskom selu Borčani (djevojačko prezime Bošnjak), a udata u još ljepše selo Mrkodol, pa ne čudi da njezine slike i pjesme odišu iskonskom ljepotom…
Ruža s obitelji već tridesetak godina živi i radi u Austriji, u Beču, rado dolazi u zavičaj, u Mrkodol i Borčane, za koje je jako vezana. Omiljena je i jako društvena, često je u organizaciju Duvanjskih večeriju ili nekih humanitarnih akcija u Beču, u Austriji.
Nedavno smo vidjeli nekoliko njezinih slika i iznenadili se, jer malo tko zna kako je hobi i velika ljubav gospođe Ruže slikarstvo, ali i poezija.
-Od malena sam voljela crtati i to mi je uvijek išlo od ruke, a likovno najdraži predmet u školi. Crtala sam za sebe, ali i drugoj djeci, kad god je trebalo. Kasnije sam pomagala u crtanju i svojoj djeci, ali nije to bilo ništa posebno, onako usput – kroz smijeh nam priča ova vesela žena i nastavlja:
-Uvijek sam ja maštala o tomu kako ću jednoga dana raditi velike slike, ali posao, pa mala djeca, nikada nije bilo dovoljno vremena ostvariti to svoje maštanje. Godine su prolazile, djeca odrasla, ja o svom hobiju ozbiljno i dugo razmišljala, a onda me, kako je to kažem“nešto puklo“ prošle godine baš u Korizmi. Jednostavno sam morala sjesti i crtati, slikati, slikati…Čim bih došla s posla, na brzinu uradila ono što moram u kući, za obitelj, sjela bih i slikala, uglavnom tehnikom akril na platnu, a poticali su me i suprug i djeca, ali i svi oni koji bi vidjeli moje slike – oduševljena je gospođa Ruža svojim hobijem, kojemu sada posvećuje slobodno vrijeme. Dodaje kako su motivi slika različiti, što zavisi od trenutačnog nadahnuća: portreti dragih osoba, religiozne slike, pejzaži dragih krajeva, prepoznatljivi motivi duvanjskih sela…a upravo slika portret kćerke.
FOTO VIDEO slika Ruže Marinčić, snimio Filip Bartulić
Naslikala je pedesetak slika, neke i po narudžbi prijatelja, većinu poklanja pa se njezine slike nalaze po domovina Duvnjaka po svijetu.
Razmišlja li o prvoj izložbi?
-Ma o tomu nisam nikada razmišljala, znam da je to amaterski, ali mene slikarstvo ispunja i zahvalna sam Bogu što mi je dao taj dar i želim ga iskoristiti, slikanje mi pričinja veliko zadovoljstvo. Ali tko zna, možda jednoga dana i napravim izložbu, možda za početak na Kraljevića guvnu, u Mrkodolu-kroz smijeh i šalu odgovara nam gospođa Ruža.
Doznajemo kako uz slikanje voli pisati i čitati poeziju, ali nam ovaj put nije pročitala svoje pjesme, kaže to za drugi put, ne može sve odjednom. Kako nam je poezija u srcu, morali smo udovoljiti svojoj znatiželji barem jednom pjesmom gospođe Ruže Marinčić, Duvanjke umjetničke duše i vedroga duha.
I izmamili nekoliko stihova, o čemu nego o Tomislavu i Duvanjskom polju:
STOJIM PRED SPOMENIKOM TVOJIM
Klanjam se spomeniku ovom,
kruni i liku na njemu,
dičim se Duvanjskim poljem,
zahvalna ti na svemu.
Klanjam se žrtvi velikoj
našega hrvatskog vojnika,
poštujem ime svako
u podnožju spomenika.
Divim se narodu svome,
što trpi od pamtivika,
ali ga ne uspje pokoriti,
ni jedna sila, ni jedna neprilika.
Nadam se u vremenu što ide,
da mirno ćemo spiti,
za ljubav prema duvanjskoj grudi
ti ćeš nam nadahnuće biti.
(Ruža Marinčić)
www.tomislavnews.com/ Ljuba Đikić
