Hodajući ovih kišnih dana po duvanjskim selima gledam prazne kuće, ali i stare čatrnje (bunare) uz njih, koje odavno nemaju svrhe. Teško otvaram željezne poklopce koji nisu zaključani (ima nekih i s katancem, nekada se zaključavalo da susjedi ne kradu vodu, a češće da se djeca ne naginju preko „kube“, jer bi mogla, ne daj Bože, upasti u vodu u čatrnji!).
Danas gotovo svaka selo ima vodovod i svaka kuća vodu iz vodovoda, iz slavine, a voda u čatrnjama, koje je malo tko uklonio, srušio, služi, eventualno, ljeti za zalijevanje povrća u okućnici. Dok se nadvirujem nad otvorom gotovo do vrha vodom ispunjene čatrnje, sjetih se jedne nezgode ili zgode iz duvanjskog kraja.
Upekao zvizdan, prižeglo, a blizu sela zapalila se šuma, požar zaprijetio prvim kućama. Uspaničila se Anđa, požar se primiče selu, Mate negdje u birtija karta, a ona kod kuće s troje djece i nepokretnim svekrom, koji ima inozemnu mirovinu, k tomu invalidski dodatak i naknadu za tuđu njegu i pomoć, pa od njegovih primanja živjela cijela obitelj.
Znala je Anđa da samo u krajnjoj potrebi smije nazvati muža, što se ono kaže “kad gori”, a sada je gorjelo! I ona za telefon:
-Mate, dođi brzo, gori, požar je blizu kuće, brže!!!
-Pa ne mogu sada, može sve izgorit dok ja dođem, nego neka dica brže lete na cestu, a ja ću, evo, zovnut vatrogasce!
-Jadna ja, Mate, šta ću s didom, evo iznila ga prid kuću!
-Ma čuvaj dida, čekaj, čekaj…!!! Ajde brzo navuci mu onaj šlauf za plivanje i spusti ga u čatrnju, a ti biži za dicom!
www.tomislavnews.com
