„Da mi kažu izaberi cvića, ja bi sebi Iću Remušića“, orili su se stihove gange ispred župne crkve u Bukovice -Tomislavgrad, ali nekih tamo davnih, 60-tih godina prošloga stoljeća…
Prošle su godine, ali je ostala pjesme i sjećanje na nju, pa kad ovih hladnih proljetnih, a pravo zimskih dana sretoh uglađenog gospodine kojemu osmijeh nije silazio s usana, učini mi se nekako poznat, ali nisam smjela riskirati...
-Jesam, ja sam Ivan Bagarića ili Ića Remušića, a sjećam se i tebe, iako su prošle godine, ali znam što radiš i sad ćeš ti odmah sa mnom u novine, ja sam ti otvoren za sve- lakše nego smo se nadali poče naš kratki, usputni razgovor s Ićom.
Doznasmo tako da je ovaj vitalni 75-godišnjak iz duvanjskog sela Bukovice njemački umirovljenik već 13 godina, ali da se ne miri s mirovanjem.
-Imam kuću u Stanićima u Omišu, pa se bavim turizmom, a čim imaš kuću uvijek imaš posla oko nje, i na moru, ali i u Bukovici. Volim ja i društvo i nikada mi nije dosadno, hvala Bogu i zdravlje me dobro služi. Imam svoju dragu suprugu, 53 godine smo u braku, imamo dva sina i kćerku, svi poudati, imamo devetero unučadi i zadovoljan sam čovjek, što mi drugo treba- omjehuje se Ića.
Posjetismo ga na doba kada je bio “pivani momak”, kad su ga sve babe željele za zeta i zbog ljepote i ljudstva, a sve djevojke za dragog dragana širokog osmijeha, a did Ića se glasno nasmija: “Ih, bilo je toga, mladost je to bila, vrijeme od pjesme i ljubavi, mene je osvojila susjeda, kako tada tako i danas još me ljubav drži…haha!”
Jedan ugodan usputni susret i razgovor malo oživježe slike i uspomene iz djetinjstva, pa „pivani momak“ o kojemu su ispjevane mnoge gangaške pjesme i danas je zgodan i lijep djed, širokog osmijeha.
Neka je živ i zdrav, uvijek vedar, veseo i nasmijan bio!
www.tomislavnews.com/ Razgovarala: Ljuba Đikić
