Zgodilo se to uoči zadnjeg rata, kada mi je u kuću banuo nepoznati stariji čovjek. Predstavio se i rekao kako su ga uputili k meni jer sam novinarka čije je rodno selo susjedno onom gdje se on rodio, odrastao, a onda se, trbuhom za kruhom, uputio u neko mjesto u Bačkoj. Tu se oženio, rodila mu se djeca, a eto, sada, pod stare dane, povukla ga želja za rodnim krajem.
Žena mu je umrla, djeca se razišla, on prodao kuću i imanje i vratio se u rodni kraj provesti starost. Sjetih se iz djetinjstva priča o njemu, odmah sam shvatila o kome se radi i spomenuh mu nadimak.
-E, jesam, ja sam taj D. Tko mene nije znao, ali prošle godine, mnogi me se ne sjećaju, ljudi imaju i svojih briga i nitko za me nema vremena: ni braća, ni sestre, a o njihovoj djeci da i ne govorim. Stigao sam ima tri dana i već sam svima dosadio svojom pričom, a nisam dolazio 20 godina, da srećom nisam ni sada, ali srce me povuklo…- duši li duši svojom kuknjavom i čudnim naglaskom D., a ja još u nekoj žurbi, znate ono kad vam se žuri, a netko vas zadržava bezveznom pričom
-I kako Vam ja mogu pomoći, objaviti oglas da kupujete kuću, ili…?
-Ma ne, ja bih htio da Vi u moje ime zahvalite vozaču koji je pronašao moj izgubljeni novac i vratio mi ga, a vratio mi i vjeru u ljude, uvijek sam ja govorio da od naših ljudi nema poštenijih. Veliki je novac bio…!
Tu moj nezvani gost zakovrne očima i otvori usta, vrabac bi komotno uletio u njih.
E, to me, kao novinarku, već zasvrbiše prsti, i podstaknu ga da mi ispriča kako je izgubio novac.
-Kad sam putovao iz Bačke novac sam u jednoj kutiji stavio među staru robu u torbu koja je bila na sjedalu pokraj mene, a veliki kufer bio je u gepeku autobusa. Kad je autobus stao ovdje na stanici, ja izišao iznijeti kufer, misleći kako ću se vratiti po torbu. Kako mi kondukter izvadi kufer, uđe na zadnja vrata, vozač upali autobus i otra…Vikao sam ja, mlatarao rukama, ali ništa nije pomoglo. Tko jadan tko tužan ja oboje, jadan ti sam majko moja što me snađe. Pipam po džepovima, da mi nije nestala i zlatnina, ali tu je! Spustim se na asfalt na stanici i razmišljam što ću. Sjedio sam tako jedno dva sata, kad me sunce ogrije: dođe onaj vozač i baci mi moju torbu: „Gospodine, je li ovo vaša torba, evo vam je“, reče, baci mi torbu i ode. Vičem ja za njim da sačeka, računam sigurno mi je uzeo novac, ali on se ne okrenu. Odmah ja vadim one stare rute iz torbe, nađoh kutiju, pribrojim, svih 200.000 maraka. Dvaput pribrojim, je! I nisam zahvalio čovjeku, ne znam ni kako se zove, pa Vi tako napišite kako mu zahvaljuje jedan putnik iz Duvna. I koliko Vam košta što ćete to objavit u novinama?
-To ne košta ništa i drago mi je zbog Vas, napisat ću, sutra će to biti u svim novinama, a vozači čitaju novine i Vaš će se sigurno prepoznat! Ako želite osobno zahvaliti lako ću ja pronaći vozača?
-Nema veza, nemojte se Vi mučit i tražit ga, važno je da sam našao novac, to mi je sve bogatstvo, sada ću kupit dobru kuću, imam i mirovinu, pa možda ovo pročita i kakva starija cura, ovdje naša, pa mi se javi?
Namignu bećarski, ili lalinski starina, pozdravi se i ode brzim korakom. Nešto mi je smrdilo u priči, bi mi krivo što ne reče da nađem vozača, ali…
Ujutro došle novine, čitaju Duvnjaci, komentiraju, nagađaju tko bi to mogao biti, tko je D., a tko vozač, tema dana starina D.
A nakon mjesec dana sretne me njegov 20-tak godina mlađi brat i priprijeti:
-A susjeda što nam kupi vraga. Stižu poruke sa svih strana od cura, bome i onih pomlađih, dolaze provodadžije po cijeli dan. On omira ovu oću, ovu neću, ova stara, ova debela…I stalno govori kako ti ne može zahvaliti za priču, a niti je on marke imao, niti izgubio, niti kuću prodao, djeca ga istjerala…I eno, kod jedne u gradu se smjestio, dobra neka valjala bi i meni, još radi, on ima nešto mirovine, ona mali stan i dobro, samo što dalje od nas. I eto, hvala ti i od nas-kroz smijeh mi ispriča susjed.
Priznajem, domišljata bračna ponuda! I viđala sam tog lalu još nekoliko godina kako se kroz polje, kroz grad, voda za ručicu sa svojom gospođom.
Svi su ih znali u gradu, susretali bih ih i ja, ali ih nisam pozdravljala, da se ne bih odala!
Oni su dočekali duboku starost, čini se sretnu, a mene su prijatelji od tada svali provodadžikom, sumnjajući da sam ja nagovorila D. na tu priču.
www.tomislavnews.com/ Foto: Tomislavgrad/Duvno/ Županjac na starim razglednicama
