Pritisnuo sam dugme na daljinskom upravljaču iako je izvještaj novinara na jednom od mnogobrojnih kanala televizije bio nadasve interesantan pa reklo bi se i aktualan. (Da ne budem pretjerano samozatajan reći ću, ipak, da se govorilo o „slučaju „Agrokor“.)
Jer, ne može se televizija gledati baš svaki dan po desetak sati, mudrovao sam, bez obzira koliko čovjek bio njome zaražen. Iskreni zaljubljenici televizije već unaprijed znaju gdje će ISIL izvršiti svoj naredni krvavi napad kao što sa sigurnošću mogu tvrditi da će se i na slijedećem tv pojavljivanju uz prvog čovjeka svijeta pojaviti i gospođa Trump samo da bi izazvala divljenje i uzdahe muškog svijeta. Isto tako ne treba biti nikakav „uvaženi politički analitičar“ pa pretpostaviti ko će kome zavući u našem parlamentu (ako se još uvijek to tako zove) ili dosjećati se ko je s kim i ko je kome šta od dječjeg vrtića pa sve do Elektroprivrede ili Autocesta. Ne treba nam niko drugi pa da zaključimo da nam ne može biti gore nego što jeste. Treba nam samo televizija. Ona ima razornu snagu koja doslovno ubija.
Besmisleno je pitati se koliko bi ovi naši kratki životi bili duži da nije svih tih nakaradnih izuma koje je izmislio čovjek da napakosti samom sebi. Da nije svih tih društvenih mreža, televizije, interneta, mi bismo vjerovatno malo duže gledali kroz vlastiti prozor i tamo vidjeli jednu ulicu sa čijih se zgrada ljušti fasada i nasred te ulice ogromnog rovokopača koji danima nešto ruje i traži dok prolaznici gacaju blatnjavim trotoarom pokušavajući se što manje uglaviti u kaljužu svega i svačega. U toj istoj ulici susreli bismo Radicu, nasmiješili joj se iako nas ona ne primjećuje jer žurno korača do Teatra koji još uvijek, uz veliku muku, nosi pridjevak bosanski. Žuri da i tog dana provjeri je li štrajk uposlenika okončan pa da glumci konačno navuku svoje kostime i maske i krenu u još jednu avanturu otkrivanja drugog i drugačijeg svijeta. Kao samouki tumač naših sveukupnih neprilika, brzo sam shvatio da Radica ne bi svaki dan po nekoliko puta štraftala kroz ovo blato kad bi se njene kolege odrekle ove svoje utopijske pasije otkrivanja novog i boljeg, koja uzgred rečeno u našim okolnostima nema nikakvu perspektivu. Pored Radice ne možete proći, a da joj se ne nasmiješite. Makar ovako kiselo kao što ja sada činim iza prozorske zavjese dok je promatram. Ona je ljubazna, mlada, perspektivna glumica. Trenutno se pojavljuje u jednoj repriziranoj domaćoj tv seriji i ponovo plijeni našu pažnju. I ništa joj ne nedostaje osim što je malo nesigurna pa vas samo na trenutak zrakne i brzo spusti pogled. I taj jedan tren je dovoljan da vas opčini nekim svojim skrivenim šarmom, da vas prosto natjera da čitav dan provedete na ulici ne biste li je ponovo susreli i nasmiješili joj se.
Ako se zateknem oko tri sata na uglu moje ulice i skretanja ka bivšem „Domu pionira“ onda ću sigurno naići na Šustera dok zaključava svoju obućarsku radnju. Dugo se znamo i ništa se među nama nije promijenilo osim što on više ne gleda televiziju. Ne bih mogao proći, a da se bar nakratko ne zaustavim i upitam ga kako je danas i je li bilo posla. Prije nego što mi odgovori dugo će ciljati velikim ključem u strarinsku bravu koja se, činilo mi se, i bez njega mogla jednostavno pokrenuti.
– Kako sam, pitaš? Ti kao ne znaš kako sam. A posao danas taman za jednu – dvije štruce. Ipak, dobro je. Može biti i gore, što bi nekad rekao Zuban.
Zubana izgleda svi pamte po ovoj uzrečici koju je tako često koristio da se o njemu ne može pričati, a da se ona ne spomene.
Odrastao je, a da ni sam nije znao kako. Još kao dijete ostao je siroče. Podigla ga je tetka i pružila mu onoliko koliko je mogla pored svoje petero djece. Živjeli smo u komšiluku i nikad ga nisam čuo da se potužio. Već me je tada podobro počeo nervirati onim svojim: Dobro je može biti i gore. Kako može biti gore, pitao sam se, ako smo mu nas nekoliko njegovih drugova, morali davati naše iznošene cipele, hlače i košulju kad bismo željeli da s nama ide na igranku ili u kino. Ali, takav je bio Zuban. Nepopravljivi optimist.
Ja sam završio gimnaziju, a Zuban i Šuster strukovnu školu. Onda sam ja krenuo na fakultet, a njih dvojica su počeli raditi u našem gradu. Zuban u čuvenom TV servisu „Iskra“. Kad sam se poslije pet-šest godina vratio kao nesvršeni student i zaposlio u gruntovnici na protokolu, ponovo sam se počeo družiti s njima dvojicom. Nije to više bilo svakodnevno, ali kad bismo se našli dugo bi pričali o svemu i svačemu. Desilo se jednom da smo nas dvojica čekali Zubana, a on nikako da dođe.
– Šta je s njim? – upitao sam Šustera.
– Ne znam – odgovori mi vidno iznerviran. – Možda je razlog ono što mu se neki dan dogodilo.
– A šta mu se dogodilo? – upitao sam u nevjerici.
– Ne znaš? Pa ti si baš skroz neobavješten. Kažnjen je partijskim strogim ukorom pred isključenje.
Znao sam da su njih dvojica bili partijaši, ali nisam mogao pretpostaviti kako se to Zuban mogao ogriješiti pa da bude tako ozbiljno kažnjen.
– Šta je zgriješio? – gotovo panično upitah.
– Kad mu je šef rekao koliko će mu odbiti od plaće zbog nekoliko kašnjenja na posao, Zuban se prekrstio. Kad mu je ovaj uzvratio da bi ga to moglo koštati, Zuban se još jednom prekrstio. Zbog prvog krštenja dobio je ukor, Za drugo, slijedio je strogi ukor. I nije bio ljut, da ti kažem. Dobro je, rekao mi je, moglo je biti i gore.
Nasmijao sam se iako mi nije bila jasna Zubanova reakcija jer ga nikada ranije nisam vidio da se krsti.
I onda je došao rat. Jedni su se žalili govoreći: „Šta je ovo ljudi? Od ovoga što nas zadesi, ne može biti gore“. Drugi, naročito oni u logistici, na pitanje kako su odgovarali bi: „Ah, kako smo! Moglo bi biti i bolje“.Većina nas, ipak, nije izgovarala: „Kako je tako je, ne daj Bože gore“, a bilo nam je na vrhu jezika. Svi ostali su, slijedeći Budhin tzv. Srednji put odlazili braniti domovinu daleko izvan njenih granica samouvjereno napominjući: „Ne možemo svi ratovati. Neko mora ratnike i hraniti“. Bilo je smiješno gledati ih kako se žurno spremaju da otputuju.
Ipak, nije sve u ratu bilo veselo kako to neki nedobronamjerni žele kazati. Bilo je i tužnih trenutaka. Nas trojica smo rat proveli uglavnom skupa. Jednom, dok smo ležali zarovani dopola u prhku zemlju, zasula nas je neprijateljska artiljerija. Baš tog dana bio je Zubanu rođendan.“Ko će me se sjetiti ako neće moji. Vidiš kako gromovito slave moj rođendan. Neka svoga i u gori topa“, šalio se Zuban. I onda je klonuo. Nas dvojica smo mislili da se šali, jer nam nisu bili nepoznati ti njegovi ispadi usred neke od bitaka koje smo te jeseni devedeset treće vodili. A bilo ih je više nego što su to i oni najhrabriji ili najluđi među nama priželjkivali. Njegovo izvlačenje do saniteta trajalo je nekoliko sati. Bio je red na Šusteru da ga nosi. Da bih olakšao obojici, upitao sam Zubana kako je, a on je jedva procijedio: „Dobro, moglo je biti i gore“.
– Kako dobro! – iznemoglo će Šuster – jedino te ona granata još mogla ubiti. To bi bilo samo gore.
– Griješiš, Šuster – jedva je prošaptao. – Moglo se desiti da ja sada nosim jednog od vas dvojice. To bi bilo gore.
U trećoj godini poslije rata iznenadio nas je viješću da nas napušta i da ide u jedan grad na sjeveru Bosne. Kad smo ga pokušali odvratiti od te sulude namjere govoreći mu da zato još nije došlo vrijeme i da može imati posljedica zbog toga što je bio na „pogrešnoj strani“, on nam je hladno odgovorio: „Obojica znate da su Sava i Drina ovih godina naplavile puno televizora u taj grad. Biće posla, valja ih popravljati“.
Čuli smo kasnije da ga je ubila struja dok je pijan popravljao jedan grundig i to samo nekoliko dana prije nego što mu je trebala biti uručena optužnica za učešće u ratnom zločinu.
Od tog dana često sanjam Zubana kako se mrtav smjehulji i govori:
„Dobro je, moglo je biti i gore“.
Autor: ABID JARIĆ
******************************************************************
Priča “Može biti i gore” dobila je drugu nagradu na ovogodišnjem međunarodnom natječaju za novinsku priču koji organizira “Naša riječ” iz Zenice. Natječaj traje godinu dana i u sklopu je tradicionalne kulturne manifestacije “Zeničko proljeće”. Ove godine u uži izbor ušlo je dvadeset priča.
*******************************************************************
www.tomislavnews.com
