Prije 40-tak godina otišla sam s fakulteta gdje sam nešto naučila o novinarskoj struci (za mene mnogo više od toga-pozivu!), više o teoriji nego u praksi, ali u pola stoljeća pisanja i objavljivanja u različitim medijima, uređivanja nekih, te svakodnevnog čitanja i življenja u novinarstvu, daje mi za pravo osvrnuti se na današnje novinarstvo u B i H, ali i širem okruženju…
Dugo sam premišljala napisati ovaj osvrt ili ne, jer sam još uvijek podobro aktivna u medijima, pa odlučila- hoću, barem dotaknuti osnovne zamjerke medijima koje svakodnevno pratim.
Odmah priznajem da već desetak godina novine ne čitam redovito, jer, jednostavno u njima imam malo što pročitati što već nisam pročitala na portalima, vidjela na TV, a ponekad čula i na radiju.
Novine, a govorim o dnevnim novinama u B i H, ustvari više o njihovim portalima na internetu, uglavnom prenose različita, a probrana priopćenja političkih stranaka, institucija, javnih poduzeća, političara, riječju javnih osoba. Uz to kopiraju tekstove s lokalnih portala, uz nekakav, kako ga neki vrli novinari nazvaše „korak dalje“, a koji se sastoji u premještanju redoslijeda rečenica i, eventualnom, telefonskom pozivu nekomu iz teksta da potvrdi istinitost pisanja. Ne sjećam se kad sam pročitala u novinama javljanje s terena, ponekad samo o nesretnim događanjima, reportaža je odavno zamrla, istraživačko novinarstvo-što je to?
Lakše je i sigurno zanimljivije čitateljima novina, čak i onih koje se reklamiraju kao “obiteljske“objavljivati erotske fotografije i savjete za dobar seks, jer djeca nemaju seksualni odgoj u školama, pa neka ih barem obiteljske novine odgoje na tom području. Treba li zato nekoga čuditi što se novine sve manje kupuju, što naklada iz dana u dan pada. Možda se jednoga lijepoga dana vrati ugled tiskanim medijima, ali to je daleka budućnost kad su u pitanju ovi prostori.
Naravno, postoje, zamislite, hrabre iznimke, hrabri novinari, ali ih je malo, tek toliko da potvrde pravilo da je novinarstvo, posebice u tiskanim medijima, u velikoj krizi, a mladih, hrabrih novinara, jako je malo, zanemariv broj.
Opravdano je postaviti pitanje: gdje nestane stotine diplomiranih novinara koje svake godine promoviraju fakulteti. Nakon promocije i diplome, negdje nestanu, utope se u državne ili javne institucije odraditi pripravnički staž, rade posao koji nema veze s novinarstvom, ukoliko se pod tim ne podrazumijava „glancanje“ ugleda nadređenima, lajkanje njihovih izjava i fotografija na portalima, FB?!
I konferencije za medije su podobro izašle iz mode? Puno je lakše PR-stručnjacima, odnosno glasnogovornicima, osobama u uredima za odnose s javnošću (sve posredno, ništa oči u oči, pitanja i odgovori) napisati priopćenje, ustvari mišljenje nadređenog poslati e-mailom na adrese medija, novinara. A ovi to jedva dočekaju, bez dodatnih pitanja i mogućih objašnjenja, iako se iza svakog takvog priopćenja krije, sigurno, dobra priča koju bi trebalo istražiti. Ali tko bi se time zamarao, jedino ako je urednicima stalo, a najčešće nije?
Linija nezamjeranja u novinarstvu nikada nije bila deblja, zašto?
Pa zato što su takva vremena da i mladi i stari novinari jedva preživljavaju od svog rada, ako je to uopće rad, ono što bi željeli raditi i kako bi trebali. Kažu da glad očiju nema, a to u novinarstvu znači da nema gladna junaka „ili se pokloni, ili se skloni“, piši kako ti kažu ili će te skloniti moćnici, pa ti živi! A takvi, malo hrabriji novinari, konobare po birtijama, rade na bauštelama, sezonci su po Dalmaciji…
Najnoviji izum u novinarstvu treba pripisati, ili su i oni od nekoga prepisali, Vladi HBŽ. Tamo djelatnici u Vladi, iz Službe za odnose s javnošću, uz svakodnevna priopćenja koja mediji masovno objavljuju, rade velike intervjue s predsjednikom Vlade, ministrima, direktorima javnih poduzeća u Županiji…, i takve „novinarske uratke“ serviraju medijima. I naravno, mediji objavljuju, što bi drugo?! Takvo novinarstvo spada pod vrstu „sam svoj novinar“, dakle, neki dužnosnik diktira i pitanja i odgovore svome službeniku, što ovaj malo uredi, podeblja kao važne odgovore i pošalje u javnost.
Ima iznimaka, vrijedi spomenuti Centar istraživačkog novinarstva, ali ta istraživanja i rezultati dostupni su malom broju ljudi, a te objave rijetko zapnu za oči onima koji bi trebali reagirati“po službenoj dužnosti“. Ma kakvi!
Ponekad se na nekim portalima pojave i dobri autorski komentari, kolumne (jedan mostarski portal), ali ta „pametovanja“ kao da ne zanimaju ni čitatelje, a ne zarezuju ih ni prozvani, ni uočene negativne pojave, dakle, nema ni kritične mase čitatelja koji bi se nekako aktivirali…U poplavi neozbiljnih novinara i novinarstva, što je kao redovito stanje, ni ozbiljni novinari i dobri tekstovi nikoga ” ne diraju”?
Ovo je izborna godina u B i H pa je očekivati još više „lakiranog novinarstva“, lak i četkice se već naručuju, a lakirera novinara i molera ima dovoljno.
Pa struko, kolege i kolegice drage, neka nam je sretno vrijeme pred nama, vrijeme krečenja i lakiranja, možda dođu i bolji dani, kad ćemo hrabri biti mi, pa objektivno i istinito istraživati, izvješćivati, pisati?!
Do tada, valja živjeti i preživjeti!
www.tomislavnews.com
