Piše: Nino Raspudić/Večernji list
Odluka Ustavnog suda o ukidanju spornog “kukurikuluma” zdravstvenog odgoja zadnja je prilika vladajućoj koaliciji da se otrijezni, okonča ideološko eksperimentiranje nad vlastitim narodom i počne raditi ono što je obećavala u Planu 21, radi čega je i dobila povjerenje većine birača. Dakle, da više misli na građane, a manje na to što bi se svidjelo nizozemskoj veleposlanici ili Eltonu Johnu.
U našem društvu žive zajedno ljudi različitih svjetonazora i upravo su procedure ono što razna mišljenja pa i konflikte interesa u demokratskom društvu uspijeva uravnotežiti da se ono ne raspadne. Kukuriku koalicija osvojila je vlast obećanjima da će biti poštenija od HDZ-a, da neće biti nepotizma, zapošljavanja po partijskoj liniji, pogodovanja kumovima, ženama i svastikama. Obećavan je i gospodarski oporavak, da ćemo biti “u plusu tri plaće, a ne u minusu da ti se plače”, kako je isticao jedan stupidni plakat. Nakon godinu i pol stanje u zemlji još je gore, pri čemu nema segmenta vlasti u kojem nije bilo afera. Jedina politika koju su vladajući sustavno provodili je agresivna “kulturna borba”, komesarski suptilno oličena u liku ministra znanosti Željka Jovanovića. Na brzinu, bez stručne verifikacije i javne rasprave, u škole je gurnut kurikulum zdravstvenog odgoja, s nekoliko spornih modula koji ne spadaju u područje znanosti, već vrijednosnih stavova, koji se ne tiču informiranja, već formiranja djece i u koliziji su s vrijednostima goleme većine stanovništva.
Ta diktatura duhovnog proletarijata, neobrazovanih “wannabe” prosvjetitelja koji bi hrvatsku znanost prosijavali kroz nizozemsku poljoprivrednu bazu, a javnost uvjeravaju kako bi se bez njihove ideologije Hrvati vratili u kameno doba i vjerovali da djecu donose rode, osim sadržajem vrijeđa i primitivnom formom. Ministar Jovanović nije se potrudio čak ni upakirati te nametnute ideologeme u pristojan proceduralni celofan. Na kraju je upravo zbog proceduralnih razloga “kukurikulum” pao na Ustavnom sudu. Iz odluke suda da se iščitati da su problematične sljedeće točke: prekršeno je ustavno pravo i sloboda roditelja na odgoj djece (sjevernokorejski model, po kojem država, tj. Jovanović, zna bolje od roditelja što je dobro za dijete, može se jedino braniti tezom da je većina, tj. 93% stanovništva, izrazila pripadnost klerofašističkim udrugama kao što su Katolička, Pravoslavna i Protestantska crkva te Islamska zajednica, pa kao takvi očito mogu negativno utjecati na odgoj vlastite djece). Sud nadalje ističe da nisu poštovana demokratska načela koja je država dužna poštovati. Tu partija također nema problema jer narod, kako je pisao Gramsci, ne može sam upravljati pa mu je potrebna partija kao glava, tj. kao “kolektivni intelektualac”.
Sud prigovara i da proces uvođenja “kukurikuluma” pokazuje “značajan nedostatak demokratskog pluralističkog pristupa”, što opet nije točno jer se očito pitalo za mišljenje onih desetak ljudi koji čine ukupno članstvo stotinu udruga, koje pak čine platformu koja “kolektivnom intelektualcu” došapne pokoju ideju. Prigovor zbog toga što nije konzultirano vijeće roditelja ni Nacionalno vijeće za odgoj i obrazovanje, a nije bila provedena ni javna rasprava, može se ukloniti već navedenim ukazivanjem na klerofašistički karakter 93% stanovništva jer je aksiom da valjaju Vlada, Jovanović i “kukurikulum”, a ne valja narod. Opasku suda da je “kukurikulum” uveden nakon što je školska godina već bila počela može se shvatiti kao pohvalu brzini i fleksibilnosti ministarstva koje stvari rješava u hodu.
Prije nekoliko mjeseci, uz prorežimske medije koji su vodili neviđeno prljavu kampanju u povodu gostovanja Judith Reisman, u prepucavanje se, nakon što je ona javno nazvala Thea Sandforta, jednog od autora koji se navodi u literaturi uz “kukurikulum”, pedofilom, izravno uključilo Ministarstvo obrazovanja priopćenjem u obranu Sandfortova lika i djela. Nakon što su potom u javnost izašli podaci o njegovu djelovanju, uključujući i to da je bio jedan od članova uredničkog kolegija Paidike, nizozemskog časopisa za pedofile koji je izlazio od 1987. do 1995., nije uslijedila isprika, a kamoli ostavka.
Presuda Ustavnog suda, kojom je sve vraćeno na početak, prilika je da se kroz kvalitetnu javnu raspravu, poštujući procedure i uz konzultiranje roditelja i struke, izradi kvalitetan program spolnog odgoja, koji neće biti ideološko nametanje. Broj neželjenih maloljetničkih trudnoća i spolno prenosivnih bolesti u Hrvatskoj je znatno niži nego u zemljama koje su nam se nametale kao uzor spolne edukacije, tako da neće propasti svijet ako se neko vrijeme nastavi raditi po starom programu. Presuda bi morala biti i povod i razlog da se Željko Jovanović ostavi ministarske funkcije, i time učini najbolji potez u mandatu, i za sebe i za hrvatsko društvo.
