On misli kako je on s četverogodišnjom prije rata radio u Energoinvestu, da ja s faxom danas mogu raditi u NASA-i
.
Na redakcijski mail portala Bljesak stiglo je pismo čitateljice u kojem se osvrće na probleme koji nastupaju nakon završenog fakulteta, i učestalog odbijanja pri traženju posla.
Opet sam neki dan ušla u raspravu sa starim. On kao ono živi još u Jugoslaviji, premda koliko vidim, svjestan je da se rat itekako dogodio. Svjesni su toga i njegovi živci čiji broj se drastično počeo smanjivati početkom devedesetih godina kad je prvi put otišao na bojište. E ono čega on nije svjestan jest činjenica da se od rata štošta promijenilo.
Činjenica je da se ja tog razdoblja prije rata baš i ne sjećam, osim pokoje bitke s braćom u pržini iza naše obiteljske kuće. Također je činjenica da se danas o tom ‘’blaženom’’ periodu priča kad se spominje bilo koji problem današnjice na Balkanu, u stilu : ‘’Eeee, kakva su to vremena bila’’. A štaš sad, bila pa prošla.
Generacija mog starog (+/- 15god) je s ovim ratom/mirom najgore prošla, tako se meni bar čini.
Gonjao je mene moj dragi tata, ‘’Uči sine, idi na fakultet, doći će vrijeme kad će valjat diploma’’. Trubio mi je o tome od prvog dana osnovne škole. I tako ja, uz pokoji kiks, bila sam dobro dijete, slušala tatu – prođe 8 godina osnovne, 4 srednje, 5 fakulteta…
8+4+5 =17….. Sedamnaest godina… U dobrom slučaju (ako povučem na babinu stranu), to je petina mog života!!! Ajd dobro, bilo je u tih 17 godina i drugih stvari: baksuzluka, bezobrazluka, pijanstava, poganstava, poznanstava, ljubovanja, tugovanja…
I sretna ja sva izlazim tog dana s diplomom u ruci. Slikanje, poziranje, vikanje, pjesma. A njih dvoje, tvorci mene i mog života, moji najdraži ljudi na svijetu- gledaju u me, sretni, srce im ko kuća. Došlo mi skoro da zaplačem. Aj mislim se u sebi, neka, da ništa vrijedilo je da vidim ovaj ponos u očima roditelja: mala završila fax bez ijedne štele i kupljenog ispita!!!
Taj dan nisam mislila ni gdje ću raditi, niti što će sa mnom biti. Kontam u sebi, kad je dodjela diploma bila ovako lijepa, kakav će mi tek ostatak života s diplomom biti.
Fino se proslavilo, pojelo i popilo toga dana, jedan od ljepših u mom životu. Još koji dan iza vladala je euforija potaknuta dobivanjem diplome tj. malo tvrđeg papira u tubi ispisanog mojim osobnim podacima, koji je bio nagrada za 17 godina uspješnog školovanja (?!). No dobro. Tada počinje moja realnost.
Natječaj prvi. Odbijenica. PLJUS! Odjeknulo je jače od ijednog udarca kojeg sam primila u svom životu.
Nisam dugo čekala na PLJUS 2.
PLJUS 3. već je bio napredak- suze sam uspjela zadržati u očima!
Da ne nabrajam sad sve svoje PLJUSke dobivene uglavnom od strane državnih firmi, uz obrazloženje da je dotična osoba XY imala više bodova od ostalih kandidata na razgovoru, premda je u čekaonici, dok smo međusobno razgovarali, bilo jasno da je XY, u vrh glave imao koeficijent inteligencije do 7.
Prolazilo vrijeme, hajd’ reko’, probat ćemo nešto malo manje zahtjevno. Dojadilo kući sjediti. U to vrijeme baš je izašao natječaj za radno mjesto na kome se tražila samo završena srednja škola. Ponadala se ja uzalud. I tu su mi uručili PLJUS. Tražili su valjda nekog s manje godina obrazovanja. Kao da ja sa tek nekolike godine viška obrazovanja mogu otkačit i baciti. Svjesna sam ja bila da je na svakom natječaju trebala ona riječ na Š, al’ ja tu Š nisam imala.
Puk’o i meni film. Uzela sam stvari u svoje ruke. Natipkala životopis, nešto nadodala, nešto oduzela, pobrojala sve svoje vrline i sposobnosti, mane vješto prešutjela. Slanje na sve moguće i nemoguće adrese i mail adrese privatnih poduzeća u kojima sam mislila da mogu biti korisna. I na moju kućnu i na mail adresu stiglo je opet nekoliko PLJUS-ova, al’ i jedan poziv na razgovor. I razgovaralo se…
Moj prvi posao!
Kažu svi: ‘’U privatnika ti je najgore raditi’’. Neka. Ja sam veliki radnik. Sve sam u životu postigla bez ijedne Š – možete mi vjerovati, a i ne morate. Ovdje radim i zaradim. Sve što zaradim sama sam zaradila, svaku marku, svaki fening.
U se i u svoje kljuse – jedino tako danas se može. Može se, samo treba malo upornosti.
I da se vratim na početak priče. Kaže stari: ‘’Isto bi ti,sine, trebala tražit neki posao u struci’’. E moj lijepi, naivni tata. A ja stisla ovaj posao, grčevito, ‘ko zna kad bih opet drugi dobila i koliko bi PLJUS-ova u međuvremenu primila. On misli kako je on s četverogodišnjom prije rata radio u Energoinvestu, da ja s faxom danas mogu raditi u NASA-i.
E moj dobri, naivni tata. Kamo sreće. No, druga su ovo vremena…
bljesak.info/TN
