Uvijek ovako na Praznik rada rado se sjetim svoje snalažljive kume Marije, drage i humoru sklone žene, s kojom je ispijanje kave uvijek bila svečanost…
Znala nas je satima zasmijavati svojim bezazlenim, naivnim šalama, uglavnom na svoj račun ili na račun svojih bližih, pa i nas nazočnih na kavi. Sve smo bile mlade ( neću reći i lijepe, haha) i sve zaposlene u Općini, mislim u općinskim službama.
Sve školovane, a sve živjele na selu, dakle- seljanke. Bijaše to vrijeme kada se obrađivala svaka njiva, svaki vrt, okućnica, većina živjela od poljoprivrede, vrijeme kada se nije masovno, kao danas, odlazilo na rad u tuđinu.
Žene, a posebno djevojke, bez obzira na školu i državni posao, morale su se dokazivati na njivi, u poljodjelskim radovima, morale biti na njivi, livadi „da i neko vidi da rade“!
A krumpiri su se, uglavnom, sadili na Praznik rada, za 1.maj/svibanj, jer se tada dva dana nije radilo na državnom poslu, pa se trebalo iskoristiti one „što po cili dan side u općini i ništa ne rade“.
Tako bi i bilo, nema feštanja, nema praznovanja, praznik se uvijek na selu slavio radno:“Ne moreš od ruga ležati, ne raditi na Praznik rada“, govorili su.
Marija se uvijek znala snaći i od teškog posla izvući, a moglo joj i biti jer je bilo mnogo članova obitelji, pa čim se zaposlila kao službenica uoči prvog Praznika rada, kada se ukućani pripremali sutra saditi krumpire, ali prije toga i prekopati njivu i na brazdati/na jarkati redove za krumpire, posaditi ih, pa poravnati, ona odluči priopćiti svima, pa ako upali, upali!
„Mi koji radimo u Općini na Praznik rada ne smijemo ništa raditi, a na polju Bože sačuvaj! Rekli su kako će sutra odati inspekcija, pa koga nađe na njivi automatski leti s posla. Znate da ja volim saditi krumpire, ali ne bih da dobijem otkaz, pa vi sada vidite…?“
I upalilo je!
„Marija moja kakav otkaz, kumpiri se sade jedan/dva dana i to niko ne plaća, a poso u Općini ti je zauvik. Tako i triba, ima ovi koji nisu školovani, neka oni kopaju, nemoj ti iz kuće izlazit, da te ne uvate, evo ja ću, šta fali…“, zabrinuto je govorila mater, pogledavajući na par nevista i njihovo kreveljenje.
„A bi li nam smila barem skuvat ručak i donit na njivu, zaključaj se u kući dok skuvaš, a časom prileti priko ceste dok ga budeš donosila, pa se bržebolje vrati“, upalilo je to i kod ćaće, koji nije baš bio povjerljiv, ali eto…
Samo je nevistama bilo nešto sumnjivo, viđale su one na njivama i one zaposlene u gradu, doduše, nešto se ne sjećaju da su kopali, ali bi za Praznik rada redovito dolazili na selo i nešto ko-tamo-se-đoja prpali na njivi.
I pripeko zvizdan u rano jutro, odoše kopači, a Marija ostade u kući, u hladovini, ni sama ne vjerujući kako su joj lako povjerovali.
Stavi kuhati suvo meso u rašćiku što je mater sinoć ubrala, razvi do daske radio i pjeva – selo odlaže!
Spremi ručak i ponese do njive, ali je na cesti dočeka brižna majka: „Daj to meni i biži u kuću, sad su prošla dva milicijska auta i oni što voze sve gledaju ko radi na njivi. Srića Božja pa te nisu vidili, mogli bi se vratiti, biži kući…“, uze joj mater lonac iz ruke, a ona, malo postiđena, vrati se kući.
Kasnije je pričala kako se stvarno zacrvenila pred materom od stida, ali bilo je kasno za priznati laž.
„Ma bolje se kratko i zastidit, nego da te motika privali, a sunce cili dan peče!“, pravdala se dok nam je pričala za uredskim stolom u Općini.
I nije kopala, ali udala se ko jedna po jedna!
www.tomislavnews.com/ Foto: Arhiv, ilustracija
