Nekada davno u Tomislavgradu, tadašnjem Duvno, vrlo uspješno je radila Tvornica za proizvodnju plastičnih masa „Plastika“, imala tri pogona…
Jedan od tih pogana bio je proizvodnja umjetne kože-skaja, zapošljavao veći broj radnika i bio vrlo uspješan. Ako danas pogledate stare obiteljske albume iz duvanjskog kraja primijetit ćete kako je na ljudima barem jedan odjevni predmet od skaja proizvedenog u „Koži“: na ženama i cijeli kompleti suknja-jakna, muškarcima jakne, a svi su nosili torbe, ručne, putne…sve skaj.
Pogon je radio u tri smjena, noćna bila najteža, radili sve mlađi muškarci, po danu lunjali od birtije do birtije, a po noći u „Kožu“, u proizvodnju, ali – radilo se dobro, poslovalo uspješno!
Bilo je tu i dva tri dobra inženjera, koji su izrađivali, pisali, pravili omjere sirovina – sastav za kvalitetan skaj, koji je tržište tražilo. Ne samo domaće nego i inozemno, najveći dio se izvozio u Italiju.
A onda, jedne ovako kišne proljetne večeri, bit će tomu unatrag 40-tak godina, nakon cjelodnevnog dernečenja, okupi se radnička klasa za strojevima „Kože“ u noćnoj smjeni. Glavni inženjer, hvala Bogu i danas živ i zdrav, napisao im sastav i omjer sirovina za skaj i količini koju moraju proizvesti, a radilo se o velikoj količini naručenoj iz Italije.
Vidjeli što je inženjer na papiru rukom napisao, umiješali smjesu i upalili strojevi koji su proizvodili kilometre željenog proizvoda.
Odmah sutradan skaj, po uhodanoj proceduri, otpremljen talijanskom kupcu. Za dva dana stigla fax poruka iz Italije: Zadnja pošiljka izvrsna, nikad bolji i kvalitetniji skaj, pošaljite istoga (uglavnom velika količina!) što prije!
I direktor pokaže to glavnom inženjeru, radnicima koji su tu bili na smjeni kad je taj skaj proizvden, sve ih nagradi, dovede u pogon: „Po istom takvom receptu proizvedite ove velike količini, svi dobivate povišicu, inženjer najvišu, a predložili smo ga i za inovatora godine u cijeloj državi!“, dobiše zapovjedni nalog od direktora.
Drago inženjeru, radnicima još i više, ali kad je trebalo miješati smjesu za proizvodnju, nitko ne zna „recept“ od one noći?
-Gdje ste ostavili onaj papir što sam vam ostavio na nalogu za onu noć, onaj gdje sam napisao sastav smjese?! – vikao je glavni inženjer.
-Ma bacili, tko bi pročitao onaj Vaš švrakopis, pa i oni u novinama što piše da rukopise ne vraćaju onaj Vaš bi vratili jer ga ne bi mogli pročitati, odgonetnuti, a kamo li mi – odgovori jedan od radnika, uz glasan smijeh podrške drugih.
-Pa kako ste onda umiješali smjesu, sjećate li se, pokušajte se sjetiti, saberite se, ajde polako, koliko ste čega stavili….? – pokuša inženjer polako.
-Ko i uvijek, otprilike, lopatama, a malo se nas sjeća da je uopće radilo te noći, bila pjanska – kroz žalostan smijeh odgovoriše radnici i nikada više ne proizvedoše najbolji skaj!
Jesu, ma probali nekoliko recepata, dolazili pijani na posao kao i one noći, ali nikako nisu uspjeli potrefiti, redovito se pošiljke vraćale iz Italije, uz napomenu “roba s greškom”!
Nakon nekoliko dana inženjer dobi nagradu za inovatora godine, a „Koža“ poče tonuti…
P.S. Još je mnogo živih svjedoka ove ne-zgode, pa neka mi ne daju lagati!
A I ARHIVSKE FOTOGRAFIJE SU TU !
www.tomislavnews.com
