Ima jedna situacija u kojoj jednostavno ne znamo što reći. Slučajevi spolnog zlostavljanja u crkvenim redovima. Suočeni s tim, većina svećenika ostane bez teksta.
Mi moramo govoriti i onda kada je najlakše šutjeti: Kada smrt nekome otme roditelja, dijete, bračnoga druga. Tada vlastite riječi izgledaju slabo, a teško i da riječ Božja dođe do onoga tko je najviše pogođen i komu je najviše upućena. Ipak govorimo i u takvoj situaciji. O zlostavljanjima šutimo. Osjećamo neugodu i postiđenost te se nekako nadamo da će ta tema nestati. Ne znamo se s njom nositi. Nadao sam se da će nešto o tome napisati netko spretniji i pametniji nego ja – ali potpuno razumijem da sve što kažemo može biti upotrijebljeno protiv nas. Svejedno želim nešto reći svima onima koji žele da progovorimo – a neugodno im je pitati. Takvim ljudima neke odgovore dugujemo. Teško da Crkvi Božjoj išta može učiniti štetu kao ti događaji. Tolika zloupotreba povjerenja, tolika zločestoća i opakost nipošto se ne može svesti pod ono: “I oni su samo ljudi”. Zlostavljanje nije ljudsko, nego zločinačko.
U vrijeme dok sam ja bio u sjemeništu, takve afere su bile svakodnevno na televiziji. Doduše, uglavnom odnekle daleko – iz Amerike i Brazila. Sjećam se koliko bi mi bilo neugodno dok sam s roditeljima gledao Dnevnik, a emitirao se prilog o svećenicima pedofilima. Bio sam tada u sjemeništu, imao 15-16 godina. Nitko to nije komentirao. Ni tada nismo znali što reći. Ali bila je ona neugodna šutnja koja je u meni stvarala pitanje – boje li se moji roditelji za mene? Da sam ja bio roditelj, siguran sam da bi se u meni to pitanje rodilo. Teško mi je shvatljivo da su poglavari nastojali zaštiti ljude koji su Crkvi nanijeli toliko štete, da se i u dobrim vjerničkim srcima mora stvoriti crv sumnje – je li mi dijete u Crkvi sigurno!? Sa vjerske i moralne strane mi je teško shvatljivo i prihvatljivo da su nam bili važniji zločinci nego žrtve.
Nekolicina luđaka u svećeničkoj odori stvorilo je situaciju da danas gotovo paranoično moramo paziti da ne napravimo ništa što bi moglo biti krivo protumačeno. Primjerice, neću ministrantu svezati ministrantski pasić ako sam ne zna, nego ću zamoliti drugoga ministranta da to učini.
Razumijem nesnalaženja i zbunjenost s kojima su bili suočeni poglavari u tim slučajevima. Ali to nije opravdanje ni za koga. Ako prošlost nažalost ne možemo promijeniti, možemo od nje nešto naučiti. Svećenici su ljudi sa svojim slabostima. Pedofili, makar svećenici ili redovnici, su zločinci. Znam da će mnogi dobronamjerni reći su te afere napuhane, i od medija vješto korištene. Toga dakako ima.
Velika je slučajnost da je i ova zadnja afera (koja je očito bila dugo poznata) lansirana u vrijeme sukoba Crkve i Plenkovića oko famozne konvencije. Ali to nas u Crkvi ni na koji način ne opravdava. I jedan slučaj je previše. Obrana postotcima za nas svećenike ne vrijedi. Ako netko šalje djecu s nama svećenicima, ne može imati povjerenje 99.7%. Povjerenje mora biti potpuno. Onaj tko je kriv treba odgovarati. Za nas to vrijedi još više. Ako znate za takve slučajeve, molim vas, prijavite policiji. Svaka nova afera boli i mene i sve one koji vole Crkvu, ali raspetljavanje ovoga čudnoga klupka je najveća usluga koja se može učiniti Crkvi budućnosti. Kažnjavanje krivih je jedini način da se od sumnjičenja zaštite nedužni.
www.tomislavnews.com / Piše: Mate Logara
