PIŠE: Vinko Vukadin/tomislavnews.com-
Shvatio sam da naši političari ni sada, a vjerojatno ni kasnije, ne će imati vremena za slučajnog Hrvata koji zaželi svoj gladni želudac napuniti u Bruxellesu.
Nije Hrvatska još ni ušla u EU, a mene već put i poslovi odnesoše u Bruxelles, taj novi hram demokracije, bratstva i jedinstva, fondova koji sipaju novce i jedva čekaju da i mi Hrvati odriješimo kesu.
Stigoh tako i ja u hram u kojemu već nekoliko godina hrvatski političari na koljenima pužu, kao što su puzale naše majke oko crkve dok su molile za svoju nestalu djecu ili nedokučivi blagoslov.
Bruxelles ko i svaki drugi grad, stare zgrade i novi image mu daju izgled prave prijestolnice. Restorana koliko ti duša zaželi, na svakom koraku uglađeni ljudi, gospoda ili samo ukravaćeni seljaci. Nemam pojma, ali mi se čini da je to svejedno.
Ja sam uglađenost shvatio kao posljedicu gladi. Nakon stalnih napisa u našim novinama da će nas EU nahraniti, odlučio sam se odgladiti, nahraniti i negdje potražiti štogod prigriska. Kuš bolje prigode za propitivanje hrvatske nacionalne filozofije o EU kao hranilici gladnih želudaca.
Jedini pravi izazov je bio posložiti projekt koji bi bio dostojan da mi podari polupovratna sredstva hranidbe, sredstva koja sam namjeravao izvući iz EU lonaca.
Dugo sam promišljao kako bih to napravio i onda sam se prisjetio da je nedavno u našoj, nekad slavnoj i neovisnoj, republici održavan festival demokracije, izbori. Na tom festivalu su sudjelovali malobrojni, skoro nitko, ako izostavimo političare i njihove priguske. No, svejedno, to je bio prvi draft za moj projekt zvan «Kako privući polupovratna sredstva iz Bruxellesa?»
Najbolje bi bilo da ja kontaktiram naše predstavnike naroda da mi pomognu. Seljački rečeno, odlučio sam pokušat otići na ručak s nekim našim zastupnikom, genderovski rečeno i zastupnicom, jer nikad ne znaš što se ispod suknje ili hlača krije.
Budući sam uhvatio malo vremena odlučio sam pronaći hrvatsko društvo za ručak. Kad mi obični Hrvati govorimo o EU i ljudima kojima možemo vjerovati, onda je prvi izbor naša dalmatinska Mare, gospođa Ingrid. Njezine fantastične poruke iz klupa EU parlamenta su me se toliko dojmile da sam odlučio: ili Ingrid ili netko drugi.
Na moju veliku žalost ona nije imala vremena. Morala je hitno na neki tečaj kod nacionalnog konobara ćelave glave i niskog rasta, kažu usavršava svoj engleski da može bit sparing partner Bagi, kad mu zafali mater. Meni inače nije uopće jasno zašto Ingrid mora usavršavat svoj engleski, zašto jednostavno ne govori francuski ko Josipović i engleska kraljica? Osim toga, možda joj se francuski svidi kad proba. Meni je njezin izričaj bio savršen, jer su rezultati savršeni: zahvaljujući njezinom engleskom, a ne nečijoj pameti, mi smo se oslobodili političarke ovakvog formata. Zar to nije genijalno?
Tko mi je ostao na izbor? Sjetio sam se najveće oporbene političarke, koja nikada nije bila oporba nikomu tko je imao kesu, pa sam odlučio okrenut Dubravkin broj. Ona bi sigurno bila jako zahvalna da može utažiti bol zbog činjenice da je bila prva na listi, a tek za milimetar se ugurala u hram demokracije i na plaćicu koja je njoj taman za kavicu. No ni ona nije imala vremena. Rekoše mi da je ona zauzeta pletenjem mriže oko važnih ljudi. Uostalom, radi se o primorskom eksponatu žene. Uf, skoro sam zamijenio dva vokala pa mi umjesto žena ispade žuna, no srećom primijetih pogrješku.
Nisam, dakle, imao sreće ni s Dubravkom, pa sam okrenuo na brzinu Piculin broj. On uopće nije u Bruxellesu, vele mi. Iz dobro obaviještenih krugova oko crvenog stola sam saznao da je ostao u Zagrebu, da bi pričekao rezultate internih spletki i eventualno Zokiju spriječio povratak na prijestolje, nakon što je ovaj, neoprezan kakav je, odmaglio do Njemačke, a zaboravio da imperatori mogu ostati bez prijestolja dok su izvan države. Iako ne volim bezvezne i nadobudne tipove bez takta i ukusa, ipak mi je Zokija skoro bilo žao. Jadnik je sve napravio da spriječi povratak balkanskih kulturnih ratova, a oni se događaju pred njegovim očima i pred očima svemoralne europske zajednice. Kulturni ratovi su oni koji se vode nekulturno, uglavnom oko bezobraznih stvari. A Zoki je tip koji nikako ne podnosi bezobrazluk, barem kod drugih.
Zato sam se obratio njegovoj najdražoj političarki, Ruži, koju je on pokušao obrezati pa je ona narasla još više. Zoki se pri tom obrezivanju uboo u prst, potekla je crvena krv, a njegova i nacionalna Ruža je od pupoljka postala prava ruža koja širi miris nacionalnoga po Hrvatskoj i šire.
Pokušao sam doći do nje, ali bez uspjeha. Ona je, kažu, hrvatski odlučno i za novi dom spremna šetala do svojeg radnog mjesta, vidjela je ogromnu gužvu na cesti, prihvatila svoju staru policijsku tablu i kažu da regulira promet cijelom desnom stranom europske unije.
Nitko nije ni spomenuo da je ona u toj funkciji bila izrazito suradljiva i s onim Hrvatima i Hrvaticama sa suprotne lijeve trake. Tako je, kako se priča po kuloarima, spremno prešla i na lijevu traku da bi osigurala nesmetan prolaz nekih bolničkih kola. Kažu da su kola prevozila mlađahnu mamu, koja je baš prije nego su bili izbori za EU parlament odlučila otkriti svoju veliku ljubav iz slavonske ravnice. Kao što je ravnica plodonosna, tako su i naši slavonski ministri jako učinkoviti, pa je mlađahna nada ostala trudna i morala na porodiljski u Hrvatsku, jer su tamo daleko bolji uvjeti nego u Belgiji. Tako je naša Ruža pomogla u povećavanju nataliteta i među crvenima, a sve na račun EU fondova. Meni je pak i ta mlada socijalistička nevjesta vrhunskih kvaliteta u postizanju horizontalne karijere izmakla kao partnerica u jelu i razgovoru.
Kad sam to shvatio da od punjenja želudca na račun europskih poreznih obveznika ne će bit ništa, odlučio sam sam popiti belgijsko pivo.
Shvatio sam da naši političari ni sada, a vjerojatno ni kasnije, ne će imati vremena za slučajnog Hrvata koji zaželi svoj gladni želudac napuniti u Bruxellesu.
P.S. Za sve one koji krenu u Bruxelles samo napomena da je grad pun EU zgrada i zastava, promet gori nego u Zagrebu, internet u hotelu samo ako ekstra platiš, a bome su i naše žene puno ljepše.
