Kako me posljednjih mjeseci put često vodi do Doma zdravlja u Tomislavgradu, gdje u čekaonicama pred liječničkim ordinacijama ili laboratorijem provedem neko vrijeme, to mi je zanimljivo o čemu, pretpostaviti je, uglavnom bolesne osobe pričaju dok čekaju nalaze ili mišljenje liječnika…
Vidi se odmah i prostim laičkim okom tko je teže bolestan, tko je došao na redoviti pregled, komu nije do priče, a ima i onih, tako mi se čini, koje samo zanima od koje bolesti tko boluje, idu od osobe do osobe i raspituju se, ono: što je tebi, zašto si ti ovdje…?
Ma čim nekoga poznatog vidim u domu zdravlja, u bolnici, samo kratko pozdravim, upitam kako je i ako dobijem odgovor :” Ma dobro, a ti, kako si?”, odgovorim: “Dobro!” ne želeći slušati ničije dijagnoze.
A jutros, ima nas podosta pred laboratorijem i dok čekam, a i to je bolest, čitam različite obavijesti po zidovima, pa nesvjesno tražim pravopisne pogreške, analiziram tekst, razmišljam koliko je ne-pismen onaj što je pisao…dakle, okupiram se čitanjem.
No, ne toliko da ne čujem duvanjske umirovljenike koji glasno komentiraju:
“Kako mogu slušati ovu škripu vrata, to treba odma podmazat, ova druga paraju, treba ih malo podignut, kakav je to problem, čas posla…”, počinje priču postariji muškarac.
“Ma ko ti o tome vodi računa, pogledaj kako su postavljene pločice, u Njemačkoj mu ne bi priznali ni platili ovu rađu…”, odmah se ubacuje drugi u razgovor i nadugo priča kako je jednom cijeli dan postavljao pločice, a kad je došao gazda cijelu ih je noć skidao jer nisu nekako bila ” u vinklo”.
“Vidiš kako je ukoso i ovaj zid…” eto i trećeg koji vuče dlanom po zidu…Zabavljaju se ljudi pričajući o onomu što znaju, što im je u krvi, što su radili cijeloga života i naprosto su “profesionalno deformirani”.
“Ja već dulje dolazim ovdje i stvarno je čisto, naša bolnica uvijek blista i nigdi nisam vidila da je ovako čisto, svaka im čast, ma med lizat s poda”, ne odoli uključiti se u priču i jedna baka.
“Meni se čini kako vas i ne boli kad tako glasno raspravljate o izgledu i čistoći doma zdravlja, o greškama u gradnji…”, ne odlih ni ja.
“Svakom je njegova bola najteža, draga gospođo. Vi, a to vam se vidi po njegovanim rukama i lakiranim noktima, niti ste kad što radili, ni gradili, a ni čistili. Vi ste samo čitali, pa to radite i ovde, sigurno tražite greške u tom što piše. Svak priča o onome što zna, u čemu je cili život, i uđe to u krv, di god bio i koliko mu god godina bilo, nosi to u sebi. Jesam li u pravu?”, sasu mi istinu u oči građevinar s njemačke bauštele.
I dade mi misliti, razotkri me, a i istinu!
www.tomislavnews.com
