Sve je kažu isto kao nekad,
samo možda drugi vjetri pušu.
Ali meni se čini da više ovaj grad
nema svoju priču, nema onu dušu.
Možda griješim ili mi se čini,
ali meni više ništa nije isto!
Dragi grade, oprosti, izvini…
nisi više luka u kojoj bi pristo.
Lagano se pretvaraš u grad sjena,
one radosti kao da je nestalo?!
Ja se još rado sjetim vremena
kada za sreću trebalo je malo!
Sjetim se često kave iz Salona,
prva cigara u Indeksu zapaljena.
Pa treptaj srca kad prolazi ona
u džins suknji iznad koljena.
Sjećam se plakata što su znali
zvati nas u kino pogledati zvijezdu!
Na sceni je opet stari Bruce Lee
sa novim filmom “U zmajevu gnijezdu”.
Poslije kina duge šetnje gradom.
Zaljubljenost se osjećala u zraku.
Mladi se za ruke drže kradom,
dok stisnuti sjede kraj “Robne” u parku.
U životu se tako poslože stvari.
Nekome tuga, a nekome sreća!
Život grabi i zbog tog ne mari…
netko ga živi, a netko se sjeća.
Autor : Jakov Krišto
www.tomislavnews.com
