Na Duvanjskom polju ovogodišnja žetva je pri kraju. Moćni strojevi kosili su i vrli, doduše nije toga bilo mnoge, pa se, uglavnom pokosi i ovrše za jedan dan. Zato mi slikom i riječju podsjećamo kako se nekada kosilo i vrlo u duvanjskom kraju.
Nekada se kosilo i vrlo i po dvadeset dana, pa je nadovršanica (svršetak vršidbe) bila pravo slavlje-uvijek se ostavljalo janje za nadovršanicu. Nekada se vrlo s konjima na guvnu, a danas s kombajnom na njivi.
Sve negdje do 70-tih godina prošloga stoljeća žetva u duvanjskom kraju započinjala , uglavnom, početkom kolovoza (u Prisoju nešto ranije, u Šujici kasnije!), a završavala oko Gospojine (15. kolovoza).
Pšenica, ječam, zob…na njivama kosili se kosom, ručno. Dok je kosac-kosci kosili kupelice su vilama i grabljama (drvenim) skupljale otkose u suru, potom naviljčile u naviljak, pa naviljak na koljima prenosila na jedno mjesto gdje bi se sadio plast, pa se s plasta dilo na kola, ranije gvozdena (kotači), a kasnije gumena, prigonilo se na guvno, pa opet dilo u plastove oko guvna, a onda bi počela vršidba.
S plasta (nekada izravno s kola) bi se pšenica, ječam ili zob razbacivali po guvnu (veliki krug na livadi dobro iskošen, ižuljan i uravan!), to je bilo nasađivanje vršaja. U sredini guvna je bila stožina-drveni stup za koji bi se dva ili tri konja vezala lancem, a potom se tjerala u krug po razbacanom zrelom klasju. Nogama su konji trli klasje i ispadalo je zrnje. Tijekom vršidbe guvno bi se morala dva puta pritresti vilama, da zrnje ispadne, odnosno da se ravnomjerno rasporedi klasje. Dok netko, obično mlađi gonjaju konje ukrug po vršaju, netko, a žena obično, podbacije vršaj, jer se rastra mino domašaja konjskih kopita.
Kad domaćin procijeni da je izvršeno žito, kupi se slama, zrno ostaje na guvnu, onda se velikim metlama mete zrno na jedno mjesto – rpu (hrpu), čeka se vjetar , obično tek poslijepodne da bi se rpa-žito moglo dizati na vitar. Dizati na vitar znači drvenim lopatama zrno bacati uvis, uz vjetar, da se istrijebi pliva, da se pročisti žito. Dizalo se na vitar najmanje dva puta, a nekada i tri, ovisno o čistoći žita. Dok (obično) muškarci pribacuju žito-dižu na vitar, žene odstranjuju grabljama plivu od hrpe, a to je bio jako neugodan posao, jer je pliva letila u oči, kosu…Obično bi se stavila vreća na kosu i gornji dio tijela. I sve se to radilo po velikoj vrućini, žegi, pripeci, zvizdanu…I još nešto zanimljivo: po toj božjoj vrućini muškarci su pili rakiju, vino, najčešće vodu, a žene vodu, kakvo pivo, kakva cola, sok…ništa od tog!
Nakon što bi se ovrlo-izvrlo na guvnu, pomelo, diglo na vitar, žito bi se pokupilo u vreće i vozilo kući. Ako bi bilo imalo vlažno onda bi se još prostiralo ispred kuće, sušilo…pa u mlin odvozilo. I tako kruh pribavljao ljudima, a zob se davala životinjama, obično konjima.
Nismo u opisu nekadašnje žetve ulazili u detalje, jer mnogi mlađi naraštaji teško će i ovako površno opisanu nekadašnju žetvu razumjeti, ali hoće, bar nešto!
I trajala bi u to vrijeme žetva i po dvadesetak dana, završavala obično prije Gospojine. Zadnjega dana vršidbe, a koji se zvao nadovršanica, obično bi se klalo janje i obilnije jelo, rekli bismo feštalo za dovršetak žetvenih radova u polju.
Od sedamdesetih godina prošloga stoljeća na duvanjske njima u većem broju stižu traktori kojima se, uz priključnu opremu, i ore, i kosi, i kupi, i vrše (da, traktori kruže po vršaju, umjesto konja!) i odvozi kući. Nadugo zatim u osamdesetim godinama pojavljuju se i prvi kombajni na Duvanjskom polju, a kako i što oni rade mogli ste i možete vidjeti i ovih dana, to znate, pa da ne pišemo. Rekla bi stara čeljad: “Danas samo ulij gorivo, istraj zekana na njivu i podkuči vriće!”
Dakle, tehnika je uveliko zavladala i Duvanjskim poljem, strojevi kojima upravlja čovjek olakšali su i sjetvu i žetvu, ali je paradoks da se uz svu tu lakoću sve manje polja obrađuje?
www.tomislavnews.com/ Foto: Arhiv TN/ Tomislavgrad-Duvno-Županjac/ Duvanjska poljoprivreda
