Ivana je rodom iz duvanjskog sela Mrkodola, s obitelji već desetak godina živi u Zagrebu, a ovoga ljeta dobila je punu američku stipendiju za studij u Americi i već je krenula na predavanja…
Ivanu Pačar, 20-godišnju djevojku rođenu u duvanjskom selu Mrkodolu, a od desete godine s obitelji je odselila u Zagreb, pratimo od njezinih sportskih uspjeha u taekwondou. Osvojila je brojne medalje različitog sjaja u ovome sportu i u Hrvatskoj i na međunarodnim natjecanjima.
U zadnje dvije godine Ivana je bila na školovanju u Hong Kongu, u međunarodnoj školi Li Po Chun United World College i ostvarila odlične ocjene.
To ju je potaknulo prijaviti se na natječaj za stipendije studiranja u Americi i na odgovor nije dugo čekala. Njezina prijava uz Životopis i uspjeh dotadašnjeg školovanja i rada u sportskim i humanitarnim, izvanškolskim aktivnostima, osigurali su joj punu stipendiju za vrijeme četverogodišnjeg studiranja na prestižnom fakultetu University of Rochester u saveznoj državi New York.
Ivana je svakoga ljeta i kada god su joj mogućnosti dopuštale boravila u svom rodnom mjestu, pa tako i ovoga ljeta. Dogovorili smo razgovor kada se malo udomaći u Americi, a to je ovih dana.
Ivana, kada si stigla u Ameriku i kakav je bio tvoj prvi dojam o tom kontinentu, državi?
U Ameriku sam stigla prije točno dva tjedna i moram priznati da nekog velikog kulturološkog šoka nije ni bilo. Nisam još imala prilike razgledati grad u potpunosti, ali čak i u okolici fakulteta se da primijetiti kako ljudi jako malo hodaju. Ovdje mladi dobiju vozačku dozvolu sa 16 godina i u većini slučaja odmah zatim i auto tako da se rijetko tko šeće od točke A do točke B. To je definitivno jedna od stvari koja me začudila odmah po dolasku.
Što te najviše iznenadilo, oduševilo ili razočaralo?
Kao što sam već rekla mislim da me dosta iznenadio nedostatak pješaka po ulicama, ali isto tako i njihove prehrambene navike. Coca Cola, Pepsi i slični napitci se piju skoro za svakim obrokom i dostupniji su od obične vode.
Gdje si smještena i kada su počela predavanja?
Predavanja su počela prošli tjedan, a smještena sam u jednom od domova na kampusu.
Što studiraš i kako izgleda tvoj dnevni raspored?
Studiram biologiju i još uvijek nisam sigurna hoće li to biti neuroznanost ili biokemija. U svakom slučaju, jedna od prednosti Američkih fakulteta je upravo to što imam dovoljno vremena odlučiti koja me grana biologije zanima. Što se dnevnog rasporeda tiče, iako su predavanja počela tek prošli tjedan, tempo je zaista brz. Izađem iz sobe u 9 ujutro i obično se vratim tek iza večere. Svaki sat predavanja je popraćen boravkom u laboratoriju, a ako slučajno ostane slobodnog vremena – u knjižnici sam.
Sada nam objasni kako si uspjela dobiti punu stipendiju, što je nužno, poželjno da se dobije tako povoljna stipendija?
Koliko god naglašavali taj holistički pristup svakom učeniku, nužno je imati odlične ocjene da bi vas uopće uzeli u obzir i pročitali ostatak vaše prijave. Uz priložene ocjene, u Americi se prijava na fakultet također sastoji i od eseja u kojem svaki pojedinac pokušava na jedinstven način sebe odvojiti od drugih. Tu su i dodatni eseji u kojima se od vas očekuje da obrazložite kako ste pomagali u zajednici iz koje dolazite i čime mislite zajednicu u koju dolazite učini boljom i drugačijom. Na kraju svega toga, tu je i intervju sa predstavnikom fakulteta koji svoje dojmove prenese odboru za upise. Što se stipendije tiče, samom činjenicom da sam maturirala na UWC-u ispunjavam uvjet za jedan dio stipendije. Ostatak dolazi direktno iz financijskog fonda fakulteta i dodjeljuje se na temelju financijskih potreba svakog učenika zasebno.
Koliko vas ima u grupi, na predavanjima?
Što se tiče broja studenata, na nekim predavanjima nas je oko 50 dok se druga održavaju u velikim predavaonicama s preko 300 studenata kao što je slučaj i na većini drugih fakulteta.
Upoznata si sa načinom i vremenom studiranja u Hrvatskoj i B i H, pa nam malo usporedi s američkim načinom, ako si dovoljno upoznata, odnos predavač-student…? Usporedi i sa kineskim načinom školovanja, gdje si provela dvije godine?
Ono što moj fakultet čini posebnim je činjenica da je moguće steći dvije ili, u ekstremno ambicioznim slučajevima, čak i tri diplome. U Hrvatskoj i BiH, pa čak i u Hong Kongu je fakultet dosta ograničen jednom kad se upiše određeni smjer. Ovdje imam mogućnost pored biologije diplomirati i u području psihologije kao i španjolskog jezika. Zvuči komplicirano, ali moguće je. Sluša se više predavanja nego što je preporučeno, haha, ali na kraju imate dvije ili tri diplome u 4 godine što je kod nas teško izvedivo.
Kada su predavači u pitanju, odnos je ipak malo više profesionalan i formalan kao i na svim ostalim fakultetima, ali zato su tu asistenti. Oni su obično studenti s viših godina koji su i sami slušali predmete u kojima sada pomažu i s njima je odnos prisniji.
Osim roditeljima i obitelji, koji ti, vjerujemo pružaju svaku podršku, komu još možeš zahvaliti uspješno školovanje?
Uz svoje roditelje i brata kojima ne mogu dovoljno zahvaliti što ovo sve čine mogućim moram spomenuti i gospodina Damira Škaru, predsjednika Auto kluba Siget. Bez obzira koliko se pojedinac trudio i radio, u životu ponekad postoje prepreke koje se puno lakše premoste uz nečiju pomoć. Gospodin Škaro mi već godinama nesebično pruža podršku i zaista mu od srca zahvaljujem jer bez njega bi sve ovo bilo puno teže. Znam da ovaj AK pod predsjedanjem gospodina Škare pomaže još nekim studentima-sportašima, te stipendira 20 studenata, osoba s posebnim potrebama, što je jako pohvalno.
Ako Bog da pa uspješno završiš studij, čime se i gdje želiš baviti, što raditi u životu?
Duge 4 godine su ispred mene i sve što trenutno želim je maksimalno iskoristiti sve što mi se pruža na ovom fakultetu. Još uvijek ne razmišljam gdje bih točno htjela raditi pogotovo zato što sam svjesna da gdje god da se zaposlim po završetku studija sigurno tamo neću ostati do mirovine, haha. Ja sam takva po prirodi, previše me toga zanima, ali sam uvjerena da ću ostati u području prirodnih znanosti. Ako sve bude po planu, iduće bih godine trebala provesti semestar u Južnoj Americi na usavršavanju španjolskog jezika, a ljeto negdje u laboratoriju kao stažist. Godinu po godinu, vidjet ću gdje me život odvede.
Ivana, do sada su nam poznate četiri djevojke iz duvanjskog kraja koje su uspješno završile studij u Americi, znaš li ima li sada, osim tebe, studenata iz Tomislavgrada u Americi, ima li ih iz Hrvatske, iz B i H na tvom fakultetu?
Za razliku od Hong Konga, ovdje mi se stvarno posrećilo. Samo na prvoj godini nas je 12 iz zemalja bivše Jugoslavije. Dosta vremena provodimo zajedno i to mi stvarno pomaže. Ja sam jedina iz Hrvatske na svojoj godini, ali već sam upoznala jednu curu iz Zagreba koja je na 3. godini i također studira biologiju.
Što ti najviše nedostaje u Americi i kada planiraš doći u Hrvatsku, u Tomislavgrad?
Najviše mi nedostaje naša hrana (kao i uvijek). Ovdje je sve umjetno i više manje istog okusa. Još uvijek nisam sigurna kada ću u Hrvatsku, a samim time ni u Tomislavgrad tako da ću ovo odgovoriti diplomatski – čim se ukaže prilika.
Na kraju ovoga razgovora koga bi pozdravila iz dalekog New Yorka?
Naravno, prvo pozdrav mami, tati, bratu i mom Vijeću da ne kažu da ih se nikad ne sjetim, oni znaju tko su! Pozdravljam sve čitateljice i čitatelje Tomislavnews.com, posebno Duvanjke i Duvnjake, svu rodbinu i prijatelje, sve one koji me znaju i ne znaju.
www.tomislavnews.com/ Foto: TN i privatni album
