POEZIJA IZ BIRTIJE
Sinoć opet po navici staroj,
u znanu birtiju noga sama kroči.
Sa vrata mahnem barmenici plavoj,
uzvrati mi smiješak i već piće toči!
Barmenice nisu tek obične žene,
one razumiju svačije tuge…
Umorna je i oči su joj snene,
ali sluša moje monologe duge!
Iz njezinih ruku čudnom alkemijom
obično vino božansko postaje.
I najobičniji razgovor s njom
stihovima čudno nadahnuće daje!
Ali treba bježati iz ovoga pakla
dok se može, dok je trijezna glava.
Pa kad bi i ona sa mnom umakla,
to opet ništa ne rješava…
Autor: Jakov Krišto
www.tomislavnews.com