Kaže Vrljika: ‘A šta ću ja tu, iđen i ja nekud, kad me ljudi ne tribaju. Ja nosila blagoslov, blagostanje, a oni odlaze. Ne tribaju me više. Onda iđen i ja.’
Kako bilo, bijaše to događaj i za razmislit malo.
Iako je nekad teško mislit. Lakše je stvari uzimat zdravo za gotovo. Kao recimo da je rijeka tu i bit će tu zauvijek.
Pa ne trebam zahvaljivati Gospodinu za rijeku, za vodu, za sunce, zrak koji dišem.
Nego zahvaljujem političaru, kirurgu, poštaru kad nosi mirovinu.
Ali Bogu je nekad preteško i tih sat vremena otić na misu.
Pa još me smeta onda tisuću stvari, kako ovaj propovjeda, gdje tko sjedi, kako se tko obukao, plače li neko dijete tamo i kakvi su mu to roditelji kad ga ne znaju smiriti.
A gleda to sve Gospodin.
Pa možda i on misli kako nekad treba ljudima pomoći da ponovno shvate kako stoje stvari.
Malo zatrese zemlju, uzme ti rijeku. Nema vode. Baš kao onda u vrijeme Ilije proroka.
I štaš sad?
Di su ti sad polja, vinogradi. Čak i onaj zbog kojeg si na sudu radi metra ili dva međe.
Nema vode. Otišla rijeka.
I umah se netko sjeti svih psovki koje su upućivane Gospi i ranama Isusovim. Krvi Isusovoj.
Iz usta onih koji su ispijali kave uz tu istu rijeku.
Ima li igdje na svijetu neki narod koji tako bestijalno i demonski izbacuje najgroznije bogopsovke?
Ne trebaju Bogu političari. Gradonačelnici. Župani.
Zatrese zemljom i uzme ti rijeku.
Nema vode.
Pa ti razmisli.
Što sve još imaš, a da nisi zahvalio. Da nisi blagoslivljao. Da nisi čuvao.
Kažu, vratit će se rijeka. Nego, hoće li se narod vratit? Prije svega Bogu. I pameti…
NAPOMENA: AKO NETKO ZNA AUTORA NEKA NAM JAVI, ILI NEKA SE JAVI AUTOR?!
