Još otkad je svijeta
i Mandina Sela
da šljiva procvjeta
treba puno pčela.
Tri košnice krase
dvore bake Ive
pa su u nje, zna se,
i najslađe šljive.
No, Iva je stroga,
svako dite čuje,
i kad moli Boga,
i kad jadikuje.
Pajdo švrće Miće
Ivin unuk Mate,
zanimljivo bi‘ će,
al’ vi to već znate.
Iva rijetko spava:
Podrezane grane,
a k’o ćilim trava
vrtu nema mane
šljive zrele kupi
dobroj dici dijeli,
ali bi mangupi
sami brat’ ih htjeli.
No, kako do šljiva,
koje Šaro ne da
kad u kući Iva
pravi malo reda?
Mićo ima kuju,
a psi kuje ljube,
kada glas joj čuju
svi se za njom gube.
Šapuću lopovi:
„Sad su šljive naše!“
Pa čim baku snovi
starinski svladaše
krenu ofenziva.
Šaro s kujom šeta
daleko od šljiva,
gdje nitko ne smeta.
Dva pajdaša skaču,
na stabla se veru,
ništa ne preskaču,
sve plodove beru.
Poput koza brste
gutaju dok slave,
i meke i čvrste,
crvljive i zdrave.
Pune su im pupe.
Kad zakašlja Iva
mangupi se kupe
iz vrta, od šljiva.
Došepala baka
kupi s poda grane
slomljena je svaka,
ne vidi jarane.
„Prisjest će im ove“
smijulji se žena,
kući Šaru zove.
On treba vremena.
Uvečer bandita
zaboljela droba,
niti jela pita,
niti išta proba.
Dok mu oblog stavlja,
Ruža glavom maše,
od velikog slavlja
grčevi ostaše.
Na donjemu katu
zahod se ne prazni,
smijulje se bratu
sestrice po kazni.
Tri je dana švrćo
kuko i jauko,
prisjele mu šljive
dobre bake Ive.
Priča kraju kliže,
otezat ne vrijedi.
Šesta evo stiže,
sada ona slijedi…
(nastavlja se)
Blago Vukadin
www.tomislavnews.com
