Iva Ivančić, koja je poslije uzela redovničko ime Veronika,rođena je u duvanjskom selu Grabovici i odmalena je željela postati časna sestra.
Iako klarise nije vidjela nikada u životu sve do dolaska u samostan, svoju je želju ostvarila u 24. godini
Sestra Veronika Ivančić, redovnica klauzurnog reda klarisa jučer je u požeškom samostanu obilježila 50. obljetnicu polaganja svečanih zavjeta. Svi koji bolje poznaju ovu 78-godišnju klarisu reći će da je jedinstvena.
– Kako god zna držati krunicu, časoslov i sklopljene ruke, isto tako jednako uspješno barata kistom za bojanje, čekićem, motikom, tačkama i drugim alatima. Čudio sam se tome, a onda su mi druge sestre počele nabrajati što je popravila, napravila ili obnovila. Ali ona je isto tako uspješna i s iglom i koncem, heklaricom. Bog je u tako malu posudu stavio toliko bogatstvo. Hvala vam s. Veronika što znate Božje darove prenositi drugima i služiti zajednici – kazao je preč. Nikola Jušić, koji je predvodio obljetničko slavlje.
Rođena u Hercegovini, u malom selu Grabovica pokraj Buškog jezera, Iva Ivančić koja je poslije uzela redovničko ime Veronika odmalena je željela postati časna sestra. Iako klarise nije vidjela nikada u životu sve do dolaska u samostan, svoju je želju ostvarila u 24. godini.
– Kada sam se rodila, tata je već imao 53 godine. Mama mi je umrla dok sam bila mala pa se o kućanstvu brinula starija sestra. U tim poratnim godinama nismo imali ni župnika, a kada je on došao, njemu sam rekla za svoju želju. On mi je nudio nekoliko samostana u koje bih mogla poći, ali tek kada je spomenuo klarise, rekla sam da bih htjela tamo poći iako o njima nisam mnogo znala – kaže s. Veronika koja je prije odlaska u samostan u Samobor 1960. godine tati i bratu pomagala u izgradnji obiteljske kuće. Upravo to iskustvo u građenju kuće poslije će joj pomoći i u samostanu jer, kada su u Zagrebu dograđivali samostan i gradili kapelu, ona je bila ta koja je stalno bila s majstorima i pomagala im. I kada je prije 13 godina zajedno s još četiri sestre došla u Požegu, trebalo je opet graditi.
– Ona nikada nije birala poslove, radila je one najniže i najteže fizičke poslove pa i betonirala i postavljala podove. Kada smo imali koze, ona se o njima brinula. Ustajala je sat vremena prije nas, a mi ustajemo u 5.30, kako bi ih nahranila i stigla u šest sati na zajedničku molitvu. Bila je kuharica i bolničarka, vrtlarica, a sada u starije dane, kada neke poslove više ne može obavljati, počela je izrađivati ručne radove. Ona prva ustaje i zadnja liježe. Dobre je i vedre naravi, druželjubiva, svakom će pomoći. Lijepo je s njome živjeti – kaže s. Pia Kozjak, poglavarica požeškog samostana. Sestra Veronika dodaje da joj je na prvom mjestu molitva, a klarise u 24 sata gotovo sedam sati provedu u molitvi, zatim slijedi sveta misa te zajedničke vježbe.
– Najveća mi je želja da u životu ispunim ono što sam Bogu obećala. Vjerujem da će me dobri Bog primiti u svoje okrilje – ističe sestra Veronika koja, kao i njezine sestre, živi iza rešetaka bez televizora, mobitela i interneta. Izvan samostanskih zidina izlaze samo kada moraju liječniku ili kada idu na izbore glasovati.(večernji list)TN
