Dosadni su dani,
vjetrić sporo piri,
al’ Mići ne brani
pamet da se smiri.
Čim se on probudi
s pajdom smišlja šale
od nevinih ljudi
sad prave budale.
Pod murvom dok sjede
muškarci i žene,
netko vunu prede,
netko u noć blene.
Krenula iglena,
napeta je bila,
oko čuda, sjena,
duhova i vila.
Veli Mićo njima:
„Vidio sam svašta,
nema čeg ne ima“
dok mu radi mašta.
„Ubit vukodlaka
e, to stvar je muška!
Kad nemaš češnjaka,
pomaže i puška.“
Čeljad u njeg gleda,
napeto ga prati,
Mići pamet ne da
na vrijeme prestati.
„Krme na bidonu
kad se selom šeće,
nek se ljudi klonu,
živ ostati neće
kog ono zapika!“
Mićo prstom prijeti
kad se začu vika
i netko proleti.
Pajdo glasno viče:
„Ljudi bjež’te kući!“
a za njim se miče
bidon nemogući,
U njem svijetli svijeća,
kao oko hladno,
i glava krmeća
keseri se gadno.
Pajdo gdje god krene
bidon njega slijedi,
sve se krste žene,
svako lice blijedi.
„Neka svjetla gore
to duhove goni!“
dva pajdaša zbore,
ozbiljni su oni.
Kad se svijet razbježa,
sva se svjetla pale,
dva krupna lupeža
smiju se i šale.
Tri su cure s njima,
sestre Mara, Kata,
i Ana što ima
pajdu za svog brata.
Ana reže uže
kojem nema kraja,
što dugo i duže
bidon s pajdom spaja.
Kraj njeg svijeća osta,
i krmeća glava,
i još priča dosta,
duhova i strava.
Tri su noći potom
seoske žarulje,
svjetlom i ljepotom
razganjale hulje.
Četvrtoga dana
sve su tajne znane.
Ispriča ih Ana
selu natenane.
Noć se spušta s neba,
svako svjetlo blijedi,
sad spavati treba.
Zadnja zgoda slijedi….
(nastavlja se)
Blago Vukadin
www.tomislavnews.com
