Ne znaš ti, časni doktore, da bih te po zakonu svemira Bosne i Hercegovine morala juriti danima prije operacije, čekati kao pas ispred ordinacije, povlačiti prljave veze danima između infarkta i operacije samo da dobijem tvoj broj telefona i da bih se osjećala dužna staviti ti u kovertu sve novce koje imam.
Martin se zove, tek sam danas saznala. U njegovoj zemlji novac iz blagajne za zdravstvo ide za njegovu plaću. Ide njegovim asistentima, anesteziolozima, tehničarima i sestrama koji su, između infarkta i operacije, krevetu mog tate prilazili svakih 15 minuta, gotovo dosađujući.
Ne znaš ti, doktore, da u svemiru Bosne i Hercegovine pacijente više nema tko gledati više od jedanput dnevno. Nemaš pojma, blago tebi, da u svemiru Bosne i Hercegovine u bolnici često nema ni toalet papira, ni pidžame. Nemaš ti pojma, hvala ti što nemaš pojma.
Martin se zove, i nema pojma da njegove kolege u prokletom svemiru Bosne i Hercegovine imaju manju plaću nego mladunčad uhljeba koja ne zna ni tko ih je doveo da rade ni što bi trebali raditi, kada bi za njega postojala stolica u prenapučenom uredu. Kamoli da pet sati operiraju srce nečijeg oca.
Martin se zove i znam ne postoji nikakva šansa da je nekad zahvaljujući rodijačkoj vezi kupio ispit. On je jednako dostupan i gradonačelniku Linza i Duvnjaku Petru koji je 30 godina u njegovoj zemlji radio kao gipser. U njegovoj zemlji nije vrijeđanje, nego kriminal dati mu više od Merci čokolade nakon što pet sati u rukama drži srce nečijeg oca.
Martin se zove, čovjek koji samo radi svoj posao. On nema pojma da je u petak postao moj heroj.
