Roman širokobriješke novinarke i spisateljice svojevrsni je dnevnik o ratnim događanjima i poratnim zbivanjima, ali predstavljen aktualnim pogledom/osvrtom na zbilju u B i H…
Nakon izvrsnog i sadržajem neobičnog romana-putopisa „Ponosna pustinja“, Mila Stanković objavila je i svoj drugi roman, a petu knjigu.
Drugi roman „Sjeta tišine“ naslovom upućuje, a zavarava, kako je to sadržaj o nostalgičnoj ljubavi koju prekriva zaborav. Međutim, roman je to neobične i forme, a i stilski osobit. Roman je to, gotovo dnevnički zapis, o ratnim danima ove ratne reporterke, suradnice, ali i urednice, nekoliko medija: od novinskih agencija, dnevnih tiskovina, do radija, tjednika…Osim svih vrsta novinskih tekstova, Stankovićka je i vrsna fotografkinja, a njezine fotografije objavljene su i u Nacional Geografic.
Roman „Sjeta tišine“ pisan je u prvom licu (ich-formi), a autorica se prisjeća i studentskih dana u Sarajevu, prijatelja koji su joj uvijek pri ruci, u ratu i poraću, koji imaju svoje ljubavi i svoje brige, svoja nesnalaženja u novim vremenima, kolega iz rata koji su zaboravljeni u miru, a u prvi plan, pače i na vlast, dolaze neki dezerteri i ratni profiteri. Njima smetaju svi oni koji su bili na bojištima, koji su u ratu ostali braniti, pa i perom, rodnu grudu, pa bismo rekli kako i među ratnim reporterima ima „zaboravljenih branitelja“.
Ne spominje njih izravno Stankovićka u romanu, svako malo napominje kako je optimistična, često se glasno smije s prijateljima iste sudbine (nema za njih stalnoga posla, marginalizirani su, razočarani, iseljavaju…), ali taj smijeh, dojam je čitatelja, više je ironičan, obrambeni mehanizam od stvarnih osjećanja, bijeg od gorčine kad se nađeš u okružju gdje se dezerteri preko noći pretvaraju u velike ratnike s izmišljenim herojstvima u ratu, kite se odličjima, uglavnom „se snašli“, za razliku od većine istinskih ratnika.
Kroz sva ta ratna događanja i poratni, recimo, optimizam, nadu i utjehu „bit će bolje, samo neka nema rata“, autorica prati i ljubavne sudbine svojih prijatelja u kojima progovara i o svom odnosu spram ljubavi, prijatelja iskrenih, ali i onih koji „sjede na dvije stolice“, rade dva posla, od kojih je obvezno jedan javan, cijenjen, a drugi, možda i treći, tajan (špijunaža, praćenje, prisluškivanje…).
Slično prolaze i njezini likovi u ljubavi, imaju i zakonite supruge, ali i ljubavnice, malo je iskrenosti i prave ljubavi među onima koji su na vlasti ili se bore za vlast, koji se „uklapaju“ u današnje vrijeme u „vrijeme pogubljenih normi“, kako piše autorica. Kroz sve te ljubavne zavrzlame, nešto kao rame za plakanje, s pravim prijateljima prolazi i autorica.
U romanu su lijepo opisani i gradovi, mali hrvatski, ali i europske metropole u kojima je autorica romana boravila poslovno ili putovala na kratke izlete: Mostar, Metković, Split, Neum, Sarajevo, Zagreb (gdje je upisala, išla na predavanja i završila magisterij), Beč, Budimpešta…
Ustvari, kada pročitate ovaj zanimljivi roman svjesni ste da je autorica unijela u događanja i u svoje likove veliki dio svoje biografije, ma koliko se ograđivala od njih, povlačila u tišinu, sjetu.
Uostalom, to će, djelomice, priznati tek kratkim zapisom na kraju romana:“Autobiografija je dio rukopisa, a Larisa, Grgur i ostala junačka svita iz romana. Hmmmmm. Svi smo mi Larisa…“, piše Mila Stanković na kraju romana „Sjeta tišine“, na 279. stranici, a mi toplo preporučujemo ovaj roman za čitanje širokobriješke spisateljice i novinarke, kako piše u biografiji, nezaposlene nakon 22 godine teškog i poštenog rada u novinarstvu i, što je bolno i za poratno doba karakteristično, bez i jedne godine radnog staža, zahvaljujući ljudima bez karaktera!( O tomu je netom objavljena nova knjiga Mile Stanković: “Pisma uredniku“)
Donosimo ulomak iz romana „Sjeta tišine“ Mile Stanković:
Želim ostati izvan toga lažnog šušura. Prestiža. Tko više ima. Ali ne knjiga i znanja, kulture i poštenja, nego love stečene preko noći.
Ovdje je na cijeni nemoral i licemjerje….
Lažni sjaj u najsiromašnijoj zemlji u Europi. Bogata djeca čiji su se skrbnici davno ogriješili o sve zakone kao i ljudskost, druže se samo sa sebi ravnima.
U tajkunske redove nisu dobro došli mali ljudi. Njih se ponižava i omalovažava. Ali oni su normalni u izvanbalkanskim normama. Istina, to im u zemlji apsurda ništa ne znači. Zato odlaze u Europu, u svjetske metropole. Tamo trebaju čistačica i konobara…. A to su časni obrti i zamislite, za njih se dobije i plaća i topli obrok, naknada za prijevoz i, ne može čovjek vjerovati, bilježi se radni staž….
Pa kad su već obrtnici zauzeli poslove za koje imate diplomu, onda nije loše poći u Europu raditi njihove poslove. Dok se oni bahate usput učeći slova koja su im promaknula u lekcijama tijekom obrtničke škole. A sve u cilju stjecanja četverogodišnje srednje škole s kojom mogu kupiti faks. A, joj…. Pa zaboravih, sad se i srednja može kupiti. Tako pišu neovisni mediji. Ukoliko takvi danas uopće i postoje. Ali vazda se netko odvaži misliti svojom glavom. Pa i napiše štogod objektivno. No, nije mi trebala nikakva diploma, imam ih i previše za današnje vrijeme, pa ne znam je li tomu tako. Ali danas o tome brojni svjedoče.
A dobrano me iznenadi da se ocijene upisuju i po hotelima i drugim mjestima izvan zgrada sveučilišta. Onako đuture. Desetak indeksa odjednom. Ispričaše mi to prije nekoliko godina upravo akteri takvih radnji. I dok sam se čudom čudila, oni su se čudili meni zbog čega se čudim.
Pa se tako, čim spoznah da je to stopostotna istina, prestadoh čuditi. I odmakoh od takvih. Što dalje. I trudim se više ničemu ne čuditi.
A, njima love ne nedostaje. Ovim novopečenima. Ako i zafali, a nema robova, počet će krasti između sebe.
Ali taj proces je u začetku, još se ne popljačkaše masovno između sebe. Ali i ima nekolicina primjera koja svjedoči u prilog tome. Tako da ne vrijedi čekati. Jer ne vidi se tome procesu krah u bližoj budućnosti.
www.tomislavnews.com /Ljuba Đikić