Nitko nema pravo privatizirati Hrvatki narodni sabor i sebi pripisivati ekskluzivnost u zastupanju Hrvata.
Potpredsjednik “devedesetke” Nediljko Rimac ne sumnja kako će nova energija i političko iskustvo Martina Raguža povratiti povjerenje u HDZ 1990. i osnažiti stranku. Rimac poručuje kako više neće biti ponižavajućeg statusa u odnosu na Čovićev HDZ BiH, te da HNS mora biti mjesto i za sve druge hrvatske stranke i pojedince.
Približava se Izborni sabor HDZ-a 1990. i javnost se sve više zanima za budućeg lidera stranke. Hercegbosanska županijska organizacija je zbog svoje brojnosti i utjecaja iznimno važna, ako ne i presudna u toj utrci za novog predsjednika. Za sada je službeno jedino Martin Raguž kandidat. Ima li Livno svoga favorita?
– Pa, mi bismo doista voljeli da ima više kandidata za čelnika stranke, da se kandidira svatko tko misli da ima znanje, želju i volju te da u jednom demokratskom ozračju dobije naklonost zastupnika na Saboru. Činjenica ipak jest kako je za sada službenu kandidaturu objavio jedino Martin Raguž, zamjenik predsjednika HDZ-a 1990. Temeljem činjeničnog stanja Županijski odbor je jednoglasno zauzeo službeni stav da će naši zastupnici podržati Raguža u utrci za lidera stranke. Podsjećam, naš Statut omogućava i isticanje kandidature na samome Saboru pa nije isključeno da će se to i dogoditi, međutim, mi smo apsolutno za Martina Raguža.
Očekujete li da će Sabor i sami izbor čelništva stranke proteći korektno bez nekakvoga inženjeringa i drugih ispada?
– Dakako da vjerujem u zrelost naših zastupnika i aktualnoga rukovodstva i u demokratsku opredijeljenost te ne vidim niti jednoga razloga za sumnje u bilo kakve mutne radnje i narušavanje pozitivnoga ozračja. Sama dinamika i predizborna kampanja upućuju da će sve proteći korektno u tolerantnome duhu. Uostalom, dosadašnji predsjednik je osobno odustao od kandidature iz obiteljskih i, kako je kazao, zdravstvenih razloga i nema nikakvih razloga forsirati raskole u stranci i neke štetne podjele. Mi smo i do sada vodili razumnu i principijelnu politiku. Osobno držim kako Martin Raguž ima strahoviti politički potencijal, ima energiju, a pogotovo ima potporu s terena.
Dobro, ako želite Raguža vidjeti na čelu stranke, vjerojatno imate i neke organizacijske i programske zahtjeve i očekivanja od njega kao budućega lidera. Što bi on to trebao ispraviti u vođenju “devedesetke”?
– Ja osobno i, siguran sam, najveći dio članstva nismo zadovoljni provedbom sporazuma između dvaju HDZ-ova ili bolje kazati neravnopravnim statusom i tretmanom naše stranke u odnosu na HDZ BiH. Brojni su primjeri izigravanja sporazuma i ponižavanja naših ljudi. Zatim, tu su propusti i oko uloge Hrvatskog narodnog sabora koji se, nažalost, pretvorio u dominaciju jedne stranke, HDZ-a BiH. To je neprihvatljivo i neodrživo. U biti, partnerstvo je značilo suradnju na svim razinama uz izborni rezultat kao ključno mjerilo i parametar za raspodjelu vlasti. To je načelo ozbiljno narušeno već u startu, i to mnogo puta. Zapravo se zapitam je li to igdje pravedno i korektno provedeno. Nitko ne bježi od sporazuma koji svakako jača hrvatsku nacionalnu poziciju, međutim, naši partneri moraju znati, a to očekujemo i od novoga predsjednika Martina Raguža i njegovih suradnika, da tako više neće ići i da odnosi mogu i moraju biti samo ravnopravni. To mora biti naš temeljni stranački cilj. Kad to kažem onda mislim da HNS mora biti krovna nacionalna institucija u kojoj su dva HDZ-a ravnopravna i u kojoj ima mjesta i za druge stranke i pojedince. Odluke se moraju donositi konsenzusom i one se moraju provoditi. Ništa se ne smije prešutjeti ni kriti. Kad to kažem onda upozoravam kako se više ne smije događati da u Livnu, gdje je također potpisan sporazum, HDZ 1990. bude izigran i praktički nepoželjan partner, a da pri tome neke druge stranke budu važnije od nas ili, da budem otvoren, budu dio političke trgovine, pa i na našu štetu. Ponavljam, HNS se mora proširiti na sve druge hrvatske stranke koje mogu i žele dati svoj doprinos u rješavanju hrvatskog nacionalnog pitanja i ravnopravnosti Hrvata. Nitko nema pravo privatizirati HNS i sebi pripisivati ekskluzivnost u zastupanju Hrvata. Mi iz Livna smo to i praktički pokazali, te kada smo vidjeli da će i zadnje zasjedanje HNS-a proteći bez usvajanja naših zahtijeva o proširenju saziva, svjesno smo bojkotirali zasjedanje i nismo putovali u Mostar.
Često se u zadnje vrijeme čuju poruke o nužnosti povratka HDZ-a 1990. onim temeljnim, izvornim načelima, koji su i okupili tada nezadovoljno članstvo iz bivše stranke. Postoje li već zacrtane smjernice u tom pravcu i unutarstranački konsenzus?
– Upravo je to možda i najvažnija stvar koja se stavlja pred, vjerujem, novoga predsjednika Martina Raguža i novi vrh stranke. Podsjećam, mi smo i nastali na odbijanju tzv .travanjskoga paketa ustavnih promjena. Prosudili smo da je poguban za Hrvate i u tome nas je podržala i Katolička crkva kao naša moralna vertikala. Ne znam zašto bismo odstupali od takvih programskih i nacionalnih principa. Ali, ne mogu se oteti dojmu kako se to negdje u zadnjih nekoliko godina ipak zagubilo, a na površinu su sve više isplivavali uski interesi. Kao dopredsjednik stranke bio sam u kontinuitetu i uporno zagovornik povratka na tu prepoznatljivu politiku koja je neupitno iznimno važna u borbi za hrvatske nacionalne interese. To će biti svakako jedan od prioriteta i u budućem radu stranke.
Hoće li biti nekih dramatičnih promjena u koaliranju s drugim političkim strankama? Dva su HDZ-a, osobito Čovićev HDZ, u čvrstim vezama sa SNSD-om, dok su bošnjačke stranke partneri, onako iz nužde, i to zna često biti predmetom rasprava. Je li poželjno to bezuvjetno priklanjanje “jednoj strani” ili je razumniji možda neki srednji politički smjer?
– Ja sam zagovornik suradnje sa svim političkim strankama koje imaju izborni legitimitet i imaju iskren i razuman odnos prema Hrvatima u BiH. Ne krijem, meni smeta što je SNSD u Livnu draži i bliži partner HDZ-u BiH nego HDZ 1990. To je vjerojatno mnogima neshvatljivo, ali je demonstrirano u Hercegbosanskoj županiji. Nisam sklon pretjeranom i bezuvjetnom priklanjanju nekoj stranci ili opciji, osobito ako to onda izaziva nepovjerenje pa i sumnje kod onih drugih stranaka. U tim partnerstvima treba biti jako oprezan i lucidan, svjestan nacionalnih pa tek onda uskostranačkih interesa.
I napokon, hoće li HDZ 1990. s novim rukovodstvom spremno dočekati sljedeće i za stranku, s obzirom na doista strmoglavi pad povjerenja, možda i povijesne opće izbore u BiH?
– Pa ja vjerujem da će, kao prvo, Martin Raguž biti izabran za predsjednika stranke, a da ćemo onda tu novu svježinu i energiju pravilno usmjeriti na snažni oporavak HDZ-a 1990. To bi morao biti veliki iskorak za našu stranku i zbog toga sam optimist. Ljudima moramo vratiti vjeru, i to samo vjerodostojnom i racionalnom politikom u kojoj će u prvom planu biti nacionalni i stranački interesi bez bahatosti, gramzljivosti i s jasno definiranim ciljevima. Biračima moramo vratiti dostojanstvo, nadahnuti ih da se iznova žrtvuju za stranačke ciljeve. Doista me nije strah sljedećih izbora i oni će svakako biti jedan zamah galopirajućem rastu našeg stranačkog utjecaja i pozicioniranja na političkoj pozornici u BiH, ali i unutar hrvatskoga korpusa. Dnevni list
