Ovih dana stalno slušam i čitam po medijima kako je ona, moram reći, nesretna Splićanka podmitila doktora da joj izliječi supruga. Doktoru to nije uspjelo, suprug preminuo, a ona sada tuži doktora…
Čim čujem o podmićivanju doktora-liječnika odmah me oblije hladan znoj jer se sjetim svoje ne-zgode s davanjem novca doktoru u livanjskoj bolnici, nije to bilo pravo podmićivanje, više davanje. Bilo je to davno, ali doktori su se uvijek podmićivali, davalo im se, jer zdravlje nema cijenu!
Pa i danas, kada bi ljudi bili iskreni, kada ne bi strahovali za svoje zdravlje, pa pričali koga su sve podmitili i kako, imalo bi se što pročitati i mnogi bi i doktori i „podmitivači“ završili u novinama, a neki i u zatvoru.
Vijest bi bila, a ima i takvih u svim bolnicama, ali i svim institucijama, kada bi doktori odbili mito ili bilo kakav dar. Kažu da je takav jedan kirurg u livanjskoj bolnici, ima ih sigurno još, i svi će potiho pričati kako ih nisu uspjeli podmititi, a nitko da kaže jasno i glasno, a javno: „Pokušao sam podmititi toga i toga liječnika, uvrijedio se i nije htio ni čuti!“.
A bilo bi lijepo od pacijenata da glasno o takvim ljudima progovore, a ne samo da pričaju kako su podmitili tog i tog liječnika?!
A što se meni dogodilo, kako rekoh, davnih dana kada sam podmitila, ne znam može li se tako to nazvati, liječnika u livanjskoj bolnici i zašto se priznojim svaki put kada se o tomu priča.
Ovo je istina k’o da se ispovijedam. Negdje je baš bilo u prosincu mjesecu, oko ovih doba. Moja 14-godišnja kćerka morala operirati krajnike u bolnici u Livnu. Doktor je primio, rekao da je to rutinska operacija, malo je gužva, ona nije hitan slučaj, neka ostane ležat na odjelu koji dan, sve će biti u redu.
Vratili se suprug i ja kući, računamo sad će Božić, pa da bude operirana i dođe kući prije blagdana. I dogovorimo se: sutra kad suprug primi plaću dat ćemo doktoru sto KM, da ne čeka s operacijom krajnika našoj kćerki. Usput ćemo kupiti sve što nam treba u kuću za Božićne blagdane.
Tako i bilo, suprug uzme sebi 100 KM, meni da 600, 100 za doktora i 500 za kupovinu. Ja u jedan (duboki)džep kaputa stavim 100 KM, a u drugi 500 i kad stigosmo u bolnicu suprug ostade kod kćerke, a ja potražit doktora negdje na katu.
Dočeka me doktor lijepo, kaže da je s kćerkom sve u redu, da će ju operirat čim stigne, da se ne brinem, a ja ga zamolih da to bude danas ili sutra, sad će Božić, pa…
Reče doktor da nema problema, udovoljit će majčinoj želji, pa će je sutra operirat, da se ne brinem…
Ja sretna, a zbunjena i jesam, odmah rukom u džep, izvadim novčanicu i stavim doktoru u džep. Kaže on da ne treba, to je njegov posao, ali ne vraća, niti ja čekam da mi vrati novčanicu. Zahvalih i brzo izađoh iz ordinacije.
Silazim niz stepenice, a sve mi neki“šušak u glavi“? Rukom u drugi džep i izvadih 100 KM! Problijedih! Dosjetih se jadu svome, obli me znoj, tko jadan, tko tužan, ja oboje:“Zemljo, otvori se, da propadnem!“. Ne smijem suprugu na oči, znam da nemamo više novca u kući, a ide Božić. A kako se vratit doktoru??? Stojim k’o ukopana.
Ali nema druge, vratih se na kat, pokucah doktoru na vrata, a nestalo me! Čujem ja:“Slobodno, slobodno!“, ali ne otvaram vrata. Otvori ih doktor, malo se nasmija i reče:“Znam gospođo što ste se vratili!“
„Oprostite…zbunila sam se, znate…“, mucam ja, a doktor mu pruži 500 KM, ja njemu u džep onih svojih sto i „biž iz ordinacije“.
Za tri dana kćerka je došla iz bolnice, suprug išao po nju, ja se nekako izvukla od ponovnog susreta s doktorom. Suprugu nikada, a i umro je, pokoj mu duši, nikada nisam ovo ispričala. Evo sad jesam, pa se, možda, neću više priznojavati kada se spominje podmićivanje, ili oduživanje, ili samo zahvalnost liječniku, što god bilo.
