Pred Božićne blagdane upade mi u kuću visok, mršav muškarac. Tek kad progovori prepoznam u njemu bivšeg susjeda, kojega smo svi, kao djeca, zvali stric Dane. Nisam ga vidjela barem tri godine. Bio je stokilaš, najveći mesožder u selu. Za njega se znalo da i na Badnji dan, na Badnjicu, kad svi poste, on mora malo slanine, nije mogao bez mesa. Bio je poznat i po neobičnoj psovci-sto krivih ulica!
Čim uđe, poče sa svojim monologom, svojom životnom dramom:
“Faljen Isus ili vam dobra večer, ljudi moji dragi! Muka, preteška muka me natrala da vam ispričam o svojoj velikoj nevolji. Što me gledate tako, mislite da sam bolestan ako sam smršo? Nisam bolestan, ali kao da jesam. Grdnih problema imam, rođeni moji! Došo sam vam sve to ispričati, možda mi to pomogne da se otarasim svojih muka, samo mi morate obećati da se nećete smijati, ko što mi se dokturi smiju, i oni naši i ovi ovde, njemački, nikakve razlike. I ovo što čujete ne do vam Bog da se proširi, da dođe do njih doli, neko će stradat ako progovorite, jebem vam sto krivih ulica. (viče i vrti glavom sumnjičavo)
I ona moja rodica jučer mi donese juhu kaže mi ma mršav si striče, sigurno u ove dane jedeš samo suvotinju, evo ti malo juhe i leša, teletina ko duša.
Ma kakvu teletinu, jebem ti sto krivih ulica, sigurno znaš šta mi je, skoči ja i na vrata, koga ona provocira. Ona poleti za mnom i zove me da se vratim, šta mi je, da nisam, Bože sačuvaj, skreno, poludio?
Poludio, ja što sam nego poludio, obolio sam, a mojoj bolesti nema lijeka, a umrt neću! Pa i ti, što me gledaš tako, ko da sam s onoga svita. Došo se s tobom ispričat, a ti tako, zagalami ja na nju, a ona opet meni Striče, ma ne moraš juhu, evo meze, pečene teletine. Kako ona to opet spomenu, mene ko da vrućom vodom opari, počnem vikat na nju.
Ne spominji preda mnom ni mezu, ni meso, a pogotovo ne onu teletinu, uf, uf…! Ja sam ti, rođena moja, velegatrijanac, vegatrijanac, ma, onaj đava, eto. Ne znam ni kako se zove, a taj sam. Jesam, već godinu dana, rođena moja! Kako sam postao taj vege…Slušaj dobro i ne prekidaj me!
Prošle zime dođem ja kući iz Njemačke, kasno, po noći. Krenuo nakon bauštele i cijelim putom sam sam vozio, pa umoran do Boga. Uđem u kuću, upitam se sa svima, vidim sve živo i zdravo, iskapim jedno pivo, a kuća se ugrijala, ja na kauču, svoj na svome, sretan, opustim se, izvrnem se i zaspem. Ne znam koliko dugo sam spavao, ali u neka doba počeše me raznositi bolovi u trbuhu. I slušaj sad, a nije smiješno, vidim, znam da se telim. Stenjem, napinjem se, vas u goloj vodi, oko mene ljudi u bijelom, a ja…pravo se telim.
Odjednom prestadoše bolovi, kao, otelio sam se, čujem da govore živo je i zdravo. I ja tako iscrpljen, još me netko pokrije toplom dekom, zaspem.
Probudim se, vidim, sviće. Sjetim se svoga groznog sna, i sav sretan da je to bio san, skočim, upalim svjetlo, kad pred štednjakom, kod kauča, na nekoj dekici, sklupčano, leži tele?! Živo živcato, opipam, još mokro, klizavo. Bože moj, a što je ovo?! Uhvatim se za glavu, još malo protrljam oči, ma budan sam, došao do sebe, stojim na nogom, oči razrogačio, ali, je tele, sto ti krivih ulica.
Smrče se meni pred očima, zamota onu dekicu oko teleta i brže bolje kroz vrata, vanka, pa nosi ga , nosi do one naše stare čatrnje. Ubacim ga u čatrnju, vratim se u kuću, na kauč, lud da ne mogu luđi! Nikako shvatit što mi se događa? Uto stara uđe u kuhinju, za njom nevista, i kako uđoše obje pogledaše pred štednjak. Stara se okrenu prema meni, a u meni vrije,kipi…
„Dane moj, vidi li ti što biše od onog teleta, pa tele je naše, tvoje i moje, naše Dane, čuješ li! Znaš li gdje je?“govori ona meni i gleda me u oči.
Kakvo tele, Božje vam tele, koga vi pravite budalom, sto vam krivih ulica, sve ću vas pobit!“, vičem ja i pravo na vrata, napolje.
Ključeve od auta izvadim iz džepa, a čujem, samo što tada nisam od svoje ludosti ništa razumio, kako stara govori da se te noći Perova otelila, pa oni unijeli tele u kuhinju da se malo zgrije.
Ma sad je meni sve jasno, ali tada…Sprašio sam za Njemačku, nisam se nigdje zaustavio.
Dva dana moji za mene nisu znali, mislili su da sam pravo poludio, tražilo me selo i policija, a ja sam se treći dan javio iz Njemačke i napiso sam ovako:
„Stara, naređujem ti da odmah prodaš sve tri krave, sve meso izbaci iz hladnjaka, iz kuće, da nigdje ne ostane komadića. Kad to uradiš javi mi pa ću doći! Ništa me ne pitaj, uradi što ti kažem“, vikao sam u slušalicu.
Za Novi godinu vratio sam se kući. Sve je urađeno kako sam zapovjedio. Selo priča, a i moji ukućani, da sam poludio, da su morali sve meso izbaciti, da ne izlazim iz kuće, da podivljam kad čujem mukanje krava u selu. Nitko ne zna moju muku! Čim vidim bilo kakvo meso, podivljam, pa onda dušu iz sebe povratim. Ma nećete vjerovati, rođeni moji, kad u trgovini naletim na one čokolade što je na njima slika onog đavla, sve zgazim! U Njemačkoj me za to policija privodila. Kazne me, platim i šutim, kako da im objasnim kad ni sam ne znam što me spopadne? U selo kad dođem, iz kuće ne izlazim.
Nisam lud, vjerujte mi, normalan sam, radim kao i prije, pričam i pijem s ljudima, sve ok dok meso ne vidim, a onda aja…!
Jesam, išao sam ja i njemačkim doktorima: ja im počnem pričat, oni me gledaju s nevjericom, onda se počnu smijat…Odustanem, računam ne razumiju me, ne znam dobro jezik, teško je to objasnit… Dođem doli našim doktorima, ja psihijatrima, nema veze, nije mene stid, ali oni još luđi, ja počnem pričat, oni udri u smijeh, misle da ih zajebavam.
I što sad da radim, komu svoju muku da ispričam, tko će me razumjeti, tko li izliječiti. Ima li itko na ovomu svijetu da me nekako razuvjeri, da mi dokaže da se nisam ja otelio? Tko da mi pomogne, da ne podivljam kad vidim meso, ajde, rođeni, ima li ovoj mojoj bolesti lijeka, im a li iko na svitu da mi pomogen?
I još me moja rođena djeca i unuci , da prostiš, zajebavaju, kako sam postao moderan, da sam taj, kako ono vegeratijanac, đava i po, nikako naučit kako se to kaže, kako se ta moja bolest, to moje ludilo, zove. Eto, dragi moji, zašto sam i mršav, i lud, i bolestan! A zdrav, zadajem ti viru zdrav, nitko ne bi rekao da mi nešto fali, a je, fali!
Fali mi onaj moj mir, da normalno jedam, normalno se ponašam kad vidim onu životinju i malu i veliku, i meso bilo koje, pa šta me je spopalo, kažite mi, ljudi moji. Je li itko od vas čuo čime se liječi ova bolest, ma išo bi na kraj svita izliječiti se. I da znate svi ovdje koji ste čuli moju tužnu i žalosnu ispovijest, ako ovo dopre u javnost, ne daj Bože na onoga đavla što se stalno pilji u njega, na onaj internet, nekome će biti tisna i Njemačka i Duvanjsko polje, A ja iđem malo salatice večerat, ali za čim ću pivo popit, za čim, ajde zinite rodijaci moji, recite!!!”
Autorica teksta: Ljuba Đikić
