U SPOMEN JOZI MAŠIĆU – DANKIĆU (+9. SIJEČNJA, 2017.)

Slutio je Jozo skori kraj… Pobolijevao je zadnjih godinu i pol. Bio po bolnicama. Pobolijevao, ali bilo je nade. Da je stvar ozbiljna naslutio sam početkom studenog 2017. kad me nazvao i zamolio da mu Marko Tokić i ja napišemo recenziju za novu knjigu priča, a napisat će i Mate Kovačević – i da požurimo. Da piše, znao sam, rekao mi je. Poneku od tih priča se dalo pročitati u Svjetlu Riječi. 
Na Dušni dan stiže e-poštom rukopis Ljudi i tica i uz njega poruka: „Dragi rodijače, evo ti rukopis, a Ti znaš što ti je činiti…! Pozdrav Tebi i Tvojima – Jozo Mašić.“ (Otkad se poznajemo nismo se imenom zovnuli, nego „rodijače“, učvršćujući tako rodbinske i prijateljske veze.) Dakle, „Dragi rodijače, evo ti rukopis, a Ti znaš što ti je činiti…!“ A činiti je bilo proslijedi Marku rukopis i dajte recenzije što prije. 
Na poziv Matice hrvatske Tomislavgrad 11. studenog u KIC-u gostujemo u ime Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne. Pita Jozo je li gotova recenzija! Marko obećava završiti do utorka, probija rok i šalje u srijedu. Početkom prosinca tražim od Joze tjedan dana vremena kako bih iz rukopisa „iščistio“ tehničke pogreške kojih ima poprilično u tekstu. „Nema vremena, rodijače. Knjiga je već na prijelomu.“ Slutio je Jozo…
Čujemo se na Božić i uz čestitku vijest: promocija knjige 3. je siječnja u Duvnu. Na Novu godinu se opet čujemo, veli da je u bolnici u Livnu, stanje se pogoršalo, ali „U utorak ujutro me puštaju iz bolnice i dolazim na promociju.“ U utorak (3. siječnja) snijeg, nevrijeme duvanjsko. Kako ću do Duvna… U podne zove Mate Kelava ne može dobiti Jozu, mobitel mu isključen, nevrijeme, da odgodimo promociju… Rodijak Ivan Papić javlja Ljubin broj mobitela. Zovem, javlja se Jozo Ćavar koji je svih ovih dana bio uz Jozu i Ljubici pri ruci. Predlažem odgodu ako je izgledan Jozin oporavak. Nakon desetak minuta poruka iz Livna: „Jozina je želja da promocija bude večeras… bez njega…“ Kratak dogovor s Matom Kelavom, s Jakovicom, Marko i Antun kreću autobusom iz Mostara. Bit će promocija… Nitko ne izgovara, svi osjećamo kao da ispunjavamo posljednju Jozinu želju. 
Puna dvorana županijske Skupštine u Duvnu. O knjizi govore profesori Marko Tokić, Antun Lučić i ja. Fra Gabro u ime nakladnika (Naših ognjišta) i u Jozino ime zahvaljuje svima i govori o tom kako je Jozo požurivao da knjiga što prije bude tiskana. Slutio je Jozo… 
Nastupaju Pjevački zbor i Mješoviti orkestar Matice hrvatske Tomislavgrad, Framaši pjevaju Jozinu pjesmu „Odabrani“, Sarajlijani pjevaju gangu i bećarac, Bogdo gusli. Atmosfera ugodna, topla, duvanjska. Samo autora nema s nama… ali on je, kako reče Marko, bolno nazočan večeras. Iza promocije Ljuba sa suzama u očima priča koliko se Jozo radovao večerašnjoj promociji, inzistirao kod liječnika da ga puste, ali pritisnut bolešću i on je morao priznati da ne može doći…
U četvrtak se telefonski čujemo s Jozom, zahvaljuje na sudjelovanju u predstavljanju knjige. Pokušavamo ga ohrabriti, ali…
U ponedjeljak 9. siječnja, nedugo iza Mise zadušnice za pok. Dragana Šimovića (zar ga već deset godina nema?), stiže vijest koju se očekivalo a nadalo da ne će doći: Umro je Jozo…
U ponedjeljak se Jozina duša vinula u Diku Nebesku ususret Stvoritelju u kojeg se Jozo do posljednjeg trena uzdao, a u utorak 10. siječnja 2017. njegovo tijelo položeno je u Navijala, u kojima se od davnina ukapaju Lučani-Sarajlijani, a tu su ukopani i neki od likova iz njegovih priča. U Navijala koja se u njegovoj zadnjoj knjizi Ljudi i tice spominju čak sedamnaest puta. „Jedno je tek istinom utvrđeno: tamo ćemo svi, u vrh ili u dno groblja, po sredini ili s kraja.“ Samo tice toga dana nisam vidio. A nije ih bilo ni očekivati na onakvoj ljutoj duvanjskoj studeni…
Daleko su Navijala, obdan brdom, obnoć dolom, 
preko sedam teških zala, malo tugom, malo bolom.
Daleko su Navijala, gdje se zemne sjeni luče,
ljubim smrti trepavice, ona zlatne nosi ključe.
Preko vode, preko kala, smrt je gladno zavijala,
slijeće jato crnih vrana na grob ukraj Navijala.