Početak Isusovog javnog djelovanja obilježen je događajem njegova krštenja na rijeci Jordanu od Ivana Krstitelja. Do tada je Isus prvih tridesetak godina svoga života proživio u privatnosti svoga doma u Nazaretu.
Danas slavimo Krštenje Gospodinovo s kojim započinje Isusovo javno djelovanje. Po našem vlastitom krštenju i nas je Gospodin svojom ljubavlju odabrao da budemo navjestitelji njegova kraljevstva. Priznajmo svoje grijehe i slabosti, te molimo jedni za druge, kako bi ta velika Božja milost donosila i velike plodove u našim životima.
Za svoje veliko djelo pripremao se živeći savjesno, marljivo i pošteno svoj svagdašnji život, poput milijuna drugih ljudi.
Ima ljudi koji potcjenjuju vrijednost tihog obiteljskog života. Osobito dok je čovjek mlađi, traži uzbuđenja i provod, ali zaboravlja da se na taj način i troši. Tako nije rijetko susresti ljude koji još nisu pravo ni sazreli, niti su puno godina doživjeli, a već su siti života i više ne znaju od obijesti što bi sa sobom. Tridesetogodišnjaci koji su sami sebe onesposobili za bilo kakvu ozbiljnu vezu, koji se ne žele vezati, ne žele obveze, a mnogi od takvih niti ne žele ni raditi. Od njih se svijet više nema čemu nadati, a ni oni sami se više ničemu od svijeta i života ne nadaju, jer su se prerano svega iživjeli. Praktički nemaju obitelji, niti bi je htjeli, niti imaju mjesta gdje da duša njihova otpočine. Čekaju da im dani budu odbrojani ponavljajući po rutini stvari tražeći uzaludno užitak koji se već davnih dana potrošio. Bez volje i želje za nečim višim, ili nečim dubljim. Amortizirani u svojim tridesetima, rekli bi ekonomisti, prokletstvo je nemalog broja naših suvremenika. Zato je Isus strpljivo, marljivo i pošteno izgrađivao svoje skromno obiteljsko zajedništvo, da ne bi prerano ostario i tako sebe onesposobio za veliko djelo koje je bilo pred njim.
A kad je nastupio čas da krene u akciju, nije krenuo „udarajući u sva zvona“, kako bi to narod rekao, busajući se u prsa i svraćajući pozornost. Krenuo je ponizno, od samog dna. Ivan Krstitelj je propovijedao krst obraćenja na otpuštenje grijeha, i Isus je tu stao u red, da i sam bude kršten. Isus je znao da mu nitko neće vjerovati ne bude li vjerodostojan, to jest našim riječima rečeno: realan. A realnost je čovjekova obilježena grijehom, i grijeh je ono što uništava čovjekovu životnu radost i puninu. Da ljudi jedni druge ne kradu, varaju, lažu i ogovaraju – da ne govorimo o ubijanju – koliko bi ovaj svijet bio ljepše mjesto za življenje. Zato Isus polazi od dna ljudske stvarnosti, od korijena bolesti čovječanstva, da takvom svijetu donese ozdravljenje, Božje spasenje. Ima tu pouke i za nas. On koji grijeha nije imao stao je u isti red s nama grešnicima. A znao je da nema grijeha… To je ono što Pavao veli da znanje može itekako nadimati, ali da je ljubav ta koja zapravo izgrađuje“ (usp. 1Kor 8,1). Isus se nije služio svojim znanjem da bi sebe istaknuo ili sebi ostvario prednost, nego zato da izgradi zajedništvo s nama, da nam pokaže koliko nas ljubi. I nama je svakako draži Bog koji se učinio nama jednak, nama blizak, nego li neki drugi koji nam samo s visoka zapovijeda kako se moramo ponašati. Više vjerujemo u ljubav Boga koji razumije naše slabosti i prihvaća nas u bijedi naše grešnosti, nego li u nekoga koji – budući da nas ne shvaća i ne trudi se razumjeti nas – od nas zahtijeva previše. Isus je Emanuel – Bog s nama, i za nas.
Nedjelja Krštenja Gospodnjega može biti dobra prigoda da se izvadi obiteljski album sa starim slikama i porazgovara o okolnostima naših rođenja i krštenja. Prigoda je to da se u razgovoru sjetimo ljudi koji su nam tada bili značajni u životu, a s kojima smo možda već izgubili kontakt, ili su u međuvremenu umrli. Ne rijetko, kao odrasli zanemarimo svoja kumstva koja smo sklopili prigodom naših i krštenja drugih. Prigoda je ovo da obnovimo sjećanje na te ljude, i za njih se pomolimo, ili ih ponovo potražimo, oživljujući nekad dobra prijateljstva.
www.tomislavnews.com /Izvor: www.nedjelja.ba/hr
