‘Ruke i noge drhtale su mi od napora, a od dima nisam vidio ništa, ali spasio sam je’. Da se u ponedjeljak, u trenutku izbijanja velikog požara u stambenoj zgradi nešto prije 21 sata, nisu zatekla dva hrabra policajca, pitanje je bi li došlo do veće tragedije.
Požar je izbio na drugom katu stana u Zapoljskoj ulici i tom je prilikom smrtno stradao jedan od najpoznatijih hrvatskih povjesničara umjetnosti, profesor Đuro Vanđura (60). Više o njemu možete pročitati OVDJE.
No, velika tragedija ima i svojeg heroja. To je Ivica Ljubić, kontakt policajac IV Policijske postaje Maksimir koji je utrčao u zgradu punu dima i s petog kata bez lifta iznio teško pokretnu staricu. Pritom se i sam nadisao dima zbog čega je završio na obradi u bolnici Jordanovac, no već dan nakon herojskog čina bio je na svom radnom mjestu, gdje smo ga i zatekli.
Lupali po vratima
– Kolega Marko Vukobratović i ja bili smo u ophodnji, patrolirali smo u civilu, kada je on primijetio da se iz jedne zgrade ozbiljno dimi. Počeli smo trčati prema zgradi i vidjeli da jedan muškarac izlazi iz nje. Pozvonili smo na sve portafone, te ušli u zgradu i počeli lupati po vratima, od kata do kata, a paralelno smo radio-vezom pozvali pomoć vatrogasaca – prepričava nam 38-godišnji Ivica, otac dvoje djece s trećim ‘na putu’.
Kaže kako su neki ljudi, naročito stariji, u to vrijeme već spavali, pa su bili potpuno šokirani kad su ih policajci vikom i lupanjem obavijestili da je u zgradi jak požar i da moraju odmah napustiti stan.
Neki su, otkriva nam Ljubić, iz stanova otišli u pidžamama. Ivica se stubištem uspeo sve do petog kata, lupajući po svim vratima, a na petom katu nitko mu nije odgovarao.
– Gore je već bio jako gust dim, toliko da nisam vidio niti rukohvat. Jedva sam disao. Tada se začula eksplozija, od topline su popucala stakla na stanu. Počeo sam se spuštati prema dolje, a onda sam čuo da netko viče kako je u zgradi teško pokretna starica. Viknuo sam da mi samo kažu na kojem katu, a kad sam čuo da je na petom, vratio sam se gore. Tek iz trećeg pokušaja otvorila mi je starica i počeo sam joj vikati da je požar i da moramo hitno van iz zgrade. Ona mi je rekla da ne može hodati po stepenicama – prisjeća se Ivica. Nije ni trenutka dvojio što treba učiniti.
– Tada sam joj rekao da mora van, pa makar je ja nosio, a tako je i bilo – dodaje. Htjela je još, kaže, uzeti neki kaput, ali policajac joj je rekao da nemaju vremena za to.
Bolesnu staricu, za koju procjenjuje da ima sigurno više od 80 godina, primio je pod ruku i malo vukao, malo nosio stubištem koje je svakog trenutka bilo sve ispunjenije dimom. Kako bi ju zaštitio od udisanja štetnog dima, glavu joj je prekrio jaknom.
– Sporo smo napredovali, a ja sam osjećao da ne mogu disati i da me napušta snaga. Ruke i noge počele su mi drhtati od napora. Razmišljao sam kako da razbijem neki prozor, samo da uđe bar malo zraka. Kada smo se spustili u prizemlje već su na trenu bili i vatrogasci koji su gasili požar, a mene i još jednog muškarca uzela je Hitna pomoć. Riječ je o stanaru sa trećeg kata, koji se također nadisao otrovnog dima pokušavajući spriječiti da požar sa kata ispod prijeđe i na njegov stan.
Priključili ga na kisik
– Gospođa je bila u stanju šoka, zahvaljivala mi je što sam ju spasio. Oči su joj bile potpuno krvave od dima, no rekla je da je dobro – prisjeća se Ivica. Njemu je u nekom trenutku pozlilo od dima kojeg je, po vlastitoj procjeni, udisao sigurno desetak minuta. Stoga je kolima Hitne otpremljen u Jordanovac gdje su mu liječnici dali kisik i nešto prije ponoći otpustili ga iz bolnice. Iako ima obitelj, suprugu i uskoro troje djece, oni nisu imali pojma što se događa.
– Ranije su legli, a ja im nisam javljao da ih ne zabrinem. Kad su u novinama vidjeli vijest, drugog jutra, pitali su me znam li nešto o tome, pa sam im tek onda sve ispričao – kaže hrabri policajac.
U ‘plavcima’ je već dvadeset godina, od osamnaeste, a kaže kako mu je ovo dosad treći slučaj ozljede u službi. Fizički je, priznaje, najzahtjevnije svladavati građane koji se opiru uhićenju, tuku, narušavaju javni red i mir…
– Jedan me čak i ugrizao do krvi – prisjeća se. Iako ima mnogo utakmica u nogama, kaže kako čovjeka ništa ne može pripremiti na takvu situaciju, no strah nije osjećao.
– Imao sam raznih situacija, ali nikada baš ovakvu. Gonio me adrenalin i želja da se svi izvuku iz zgrade. Razmišljao sam može li doći do eksplozije plina i znao sam da moramo evakuirati zgradu što je hitnije moguće – zaključuje hrabri Ivica.
www.tomislavnews.com/ Izvor: Jutarnji list