Nikoga nema. Šutnja se raskomotila između kamenih zidova. Stoji stara kamena kuća, čini se bespomoćna pogleda. A nekad? Nekad je bila topli dom, puna života, radosti, nade… Trudilo se, živjelo s žuljevima na rukama, molilo Bogu i pjevalo.
To je mjesto mog rođenja. Udahnula je moj prvi plač, prvi pogled na ovaj svijet. To je kuća mog ranog djetinjstva. U njoj je nastao i ostao moj prvi korak. Kamen po kamen, sagradile su je vrijedne ruke mojih predaka. Što sam starija, sve češ¬će joj se želim vratiti, bar nakratko. Svaki njezin kutak svjedoči o mom djetinjstvu. Mislim da razumijem njezinu priču, njezinu samoću, ako je uopće moguće razumjeti tu nijemu priču dok stojim zagledana u vječnost, nadahnuta prošlošću.
Pita stara kamena kuća, mene pita. Gdje ste? Je li vam tamo, drugdje dobro, bolje…? Je li vam dom topao? Jeste li još uvijek okupljeni oko blagdanskog stola, oko zajedničkog objeda? Jeste li zajedno u molitvi? Sjetite li se mirisa tek pečenoga kruha, materina savjeta, pjesme djedova i pradjedova, bakine kudilje i vrtena, suhozida, guvna i murve.
PIŠE: Miljenka Koštro
Pokušavam joj odgovoriti dok udišem mirise djetinjstva, tako čiste, neopterećene, bezazlene… Bila je uz mene dok sam rasla, moja oaza djetinje radosti. A to nije malo.
U dvorištu, svojom obećavajućom pojavom progovori koja biljčica, samonikla i bez njege. Dvorište, zaogrnuto plavim nebom, željno dječje igre, radosti… Živo, a željno života. Gušter u naletu pomiriše i poljubi kameni prag. Cvrčak na vrelu suncu pjeva. Valjda radosnu pjesmu? Da bi prekoračila prag i ušla u kuću, trebam dopuštenje pauka koji se namučio dok je ispleo tu silnu mrežu.
Stara kamena kuća zaogrnuta tišinom. I meni, na trenutak, ponestalo riječi, a ista priča u nama. Zamolim je da uspomene dugo čuva. Pitam se što dalje? Ići? Živjeti? Odjednom tisuću pitanja. Da, ići i živjeti, zauvijek, zajedno, uspravno i čvrsto. Modro nebo sve tajne zna, osluškuje, sve priče čita, tješi, suze briše.
Sunce odmahnu još jednom danu, mjesec preuze svoje počasno mjesto, a jutro će iznova svoju priču ponuditi pogledu i šapnuti je na uho, ako je uho bude spremno poslušati. Jutro će, valjda, probuditi i mene i staru kamenu kuću da krenemo nahranjene spokojom, kroz zavrzlame nesuglasja u ovom vremenu.
Idem! Idem u susret novom svitanju. Znam, lijepo je bilo odrastati u staroj kamenoj kući i igrati se u suhozidom omeđenom dvorištu. Osvrnuh se, spontano, na staru kamenu kuću, kameni prag. Odoh nahranjena sjećanjima i spremna za novi susret.
Priča će trajati jer jutro i stara kamena kuća pričaju pogledom u nedogled, a i ja svoje dojmove, sjećanja, misli i nade ulijevam u tihu rijeku proznoga i poetskoga vremeplova.
www.tomislavnews.com