Moja malena i velika sjedi pored prozora, naslonjena na pokisli bezdan balkonskih vrata. Njezina gola leđa ocrtavaju nekoliko mladeža, a iz kose boje tamne čokolade slijevaju se vodopadi koji klize preko njezinih dugih leđa. Ruke sklopljene preko grudi i glava naslonjena bradom prema desnom ramenu. Lagano se okreće i priljubljuje usne koje ostavljaju trag njene tajnovitosti. Pohitam da otkrijem zavjesu, da je makar dodirnem, ali već je nestala, moja neshvatljiva tajna. Ostane tek miris neizrecive ženstvenosti i nepojmljivi komad vremena kojeg je teško dočarati u ljudski jezik.
PIŠE : Nikola Vranjković
Poruke šute. Nerazumljive, pune inata i pitanja, i gorljive šutnje koja otkriva loše sakrivenu poruku željne zagrljaja. Bjesomučne laži opsjedaju moju glavu, a zadrti dio ne želi podijeliti s tobom niti jedan uzdah ovog svemira. No čovjek rijetko razmišlja glavom i ide za srcem koje je slijepo kad ima i savršenu dioptriju. Ali to nije bila ljubav, to je bio samo slijed razmišljanja i slatkih laži. No, jesen uvijek vraća sve ono od čega bježimo. Ljeto, divlje, ludo, nabijeno hormonima i mladosti otjera svaki tren istine, i dovodi brojne avanture koje prolaze i ponavljaju se u drugim likovima. Najednom, pojave se kiše i tako neka popodneva u kojima se kao glumci na pozornici izmjenjuju uspomene koje nisu sakrivene, nego iskaču pred nas da… Obmane, zbune i odvedu u egzil gdje vidimo sve ono za što smo mislili da smo sredili, prešli i zaboravili.
Bezbojnost neba slijeva se po obrisima moje sobe, a prvi koraci jeseni stižu preko praga. I u tom zagluhljenom pogledu, u trenu životnih razmišljanja, kao iz Pandorine kutije stvoriš se na silueti mog prozora. Pogledaš me ozbiljno, ali zbog kišnih kapi vidim te kao kroz more; pomalo tužnu i zbunjenu. I samo nestaneš, uvučeš se nazad u tamne dubine mojih arterija i predklijetki.
I čekam opet da mi postaviš pitanje, da ti ponovno prodam laž kao da si mi neprijatelj s druge stane rova.
www.tomislavnews.com/ Priče iz predgrađa – Nikola Vranjković
