Toga travnja prije 27 godina izostali su mirisi proljeća. Ne znam može li zrak mirisati na barut, ali to jutro je mirisao. I tišina je bila neobično gusta. Kroz nju su se teško probijali mukli odjeci detonacija iz daljine.
Ni školska zvona nisi zvonila tog dana. Zamijenili su ih zvuci sirena za zračnu i opću opasnost. Ludilo je ozvaničeno! Kolodvor prepun djece. Autobusi ih žurno odvoze doma. Uskoro će ih (zajedno sa njihovim majkama, sestrama, bakama i djedovima) autobusi odvoziti po raznim prihvatilištima diljem Dalmacije i inozemstva gdje će danonoćno sjediti uz radio u strahu osluškujući vijesti iz svog grada. A grad…grad je gotovo opustošen! Tek ponekad projuri maskirno vozilo na brzinu sklepano. Gradom se motaju svakojaki tipovi! Sve i svašta se stopilo s uniformom. Od sitnih interesdžija do pravih patriota. Od kukavica do heroja. Od hohštaplera do istinskih ratnika. Pojavili su se i “šminkeri” ufurani na filmove o Rambu! Odjenuli američke uniforme, “spidfajerice”, patike ” šunjalice”, Ray Ban naočale(takozvane vjetnamke). Ubrzo će se ispostaviti da je većini takvih najomiljeniji položaj bio u Salonu i Hotelu Tomislavu. Ali zato preko noći golobradi mladići postaju heroji… na žalost, postaju i žrtve bezumlja. To su momci koje poznajete. Njihova smrt je obilježena imenom i prezimenom. Smrt koju emotivno proživljavate. Smrt s kojom duboko suosjećate. Kako je rat odmicao, emocije su ustupile mjesto statistici (troje mrtvih, deset ranjenih…) Nema imena, nema prezimena. Brzo privikavanje na smrt možda je najveća kazna za one sretnike koji su preživjeli?! Preživjeli su. Mnogi su tu i danas. Tu su među vama. Možda ih ne prepoznajete? Tihi su i samozatajni. Ne pričaju priče i ne izmišljaju legende. U ratu su imali dostojanstvo i ponos. I danas u miru dostojanstveno i hrabro kroče kroz život. U ratu nisu tražili ništa i danas u miru ne traže ništa osim mrvice poštovanja. Ne traže lažnu invalidnost kako bi osigurali egzistenciju. Ne traže ordene. Zapamtite : oni koji traže ordene nisu ih zaslužili, a oni koji su ih zaslužili njima nisu ni potrebni!
Netom po završetku rata krenulo se u obnovu porušenog. Naravno, valjalo je pristupiti i opsežnoj duhovnoj obnovi. Nažalost, izabrali smo pogrešne izvođače radova! U etičkom supstratu ostali smo isti. Dopustili smo da nas vode moralne nakaze, interesne skupine i patriotski jebivjetri koji su uspjeli mržnjom kontaminirati i sljedeći naraštaj. Jesmo li naučili lekciju? Nismo! Nemojmo se onda čuditi što živimo u najvećoj septičkoj jami u ovom dijelu Europe.
www.tomislavnews.com/ Jakov Krišto/Foto arhiv
