Jedno pitanje koje mi je prije par dana postavio prijatelj baš me potaklo na razmišljanje. Pita: “Kakvi su uskršnji običaji u tvom susjedstvu? Je li okićino drveće šarenim jajima i vise li na vratima nekakvi vijenci sa zecom? Ima li to ikakvog smisla?”
Eto, pitam i ja vas, ali i sebe?
Je li to još jedna od gluposti koje nam je proturio Zapad, a mi je objeručke prihvatili. Uvjeren sam da takvo nešto nema uporišta u našoj vjerskoj tradiciji. Ima li mjesta kićenju i kiču u korizmeno vrijeme? Zar nije korizma vrijeme odricanja i molitve ?! Vrijeme propitivanja i svojevrsne katarze. Je li nam glad pred materijalnim zatvorila oči pred duhovnim? Jesmo li postali slomljena i pomahnitala vrsta koja kroči stazom uništenja umjesto tvrdom i utabanom stazom molitve? Jesmo li i mi postali ona rulja koja je sterala haljine svoje po putu kličući :”Hosana, hosana..!”, a danas kličemo: “Raspni, raspni…!”
Jesmo li kroz korizmeno vrijeme(zbog sitnih odricanja) postali razdražljivi i mučni? Je li nam doprlo do svijesti da i patnja može oplemeniti karakter? Što je za nas Uskrs? Je li to samo kraj posta i početak novog prežderavanja, opijanja i ispucavanja cijelog arsenala psovki koji se akumulirao tijekom korizime? Jesmo li u trci za užitkom izgubili smisao vjere? Nismo, valjda, doživjeli takav duhovni bankrot?! Bojim se da jesmo. Možda zvuči pesimistično, zar ne?! Za pesimistu kažu da je obaviješteni optimist. Ako je to točno, onda sam ja dobro obaviješten!
A za ono pitanje o kićenju i kiču…nemam pravi odgovor. Mislio sam reći frendu da ga preusmjeri, možda, na našega gvardijana fra Sretane ili župnika fra Slavena. Poznavatelji su takvih tema i vrsni propovjednici. Siguran sam kako bi na tu temu održali kvalitetnu i edukativnu propovijed koja bi i nama pomogla lakše se pozicionirati u ovome vremenu sveopće dezorijentacije kad Bog lagano isčezava s obzora ljudi.
Jakov Krišto
www.tomislavnews.com
