Jerko je bio običan čovjek, domaćin, iz jednog duvanjskog sela: imao ženu, djecu, kasnije i unučad, dakle čestitu obitelj, a omiljen je bio i u selu i u gradu, a ostao je upamćen, pokoj mu duši, po neobičnoj navici, koja mu je postala i zanimanje..
Imao je od malena ljubav prema trgovanju, posebice na stočnim pijacama gdje su se prodavač i kupac uvijek cjenkali, ono: pošto kume june, a može li niže, snizi malo, ajde popola, popusti malo ti, malo ja, znate već kako se cjenka. Nije ga mašio pazarni dan: ponedjeljkom u Duvnu, utorkom u Posušju, srijedom u Livnu ili Imotskom…
I ušlo mu to u krv, pa je cijeli život trgovao: kupovao, prodavao, devize mijenjao, sve na nogama, sve onako usput, pokretna mjenjačnica, a dobro živio. Ako bi, recimo, netko odmah pristao na cijenu koju bi on rekao, on je odustajao. Zato nije volio ništa kupovati po trgovinama gdje se unaprijed znala cijena nekoj robi. Uzalud je pokušavao pogađati se, ali nije išlo pa je odustao i ulaziti u te trgovine.
A bio je pravi umjetnik u prodaji i kupovini, preteča svih današnjih menadžera. I sada se pričaju zgode iz njegovog trgovanja.
Jedna od njih kaže da je prodavao kravu, a kupac pitao je li jalova ili stevena?
-Kakva ti treba, kume?
-Stevena.
-Je, stevena je!
-Možda bi bilo bolje da je jalova?!
-Je, počem, jalova je!
A brinuo se on i o tomu kako mu djeca uče, pa je na kraju godine, na roditeljskom, kada bi razrednik govorio kakvim je čije dijete prošlo, on bi se naperio kod katede i kada bi razrednik pročitao da je njegov sin prošao s četvorkom, on bi plesno dlanovima ruke, zatim jednu ispružio razredniku:
-Može li s peticom, evo ruke!
A na pijaci, na štandu gdje se nudilo “sve po jednu marku”, pitao bi:”Može li imalo niže? Pola marke, evo ruke, daj ruku!”
Jednom je bio u Mostaru i trebao se vratiti kući, pa dođe na autobusni kolodvor i pita gospođu što prodaje karte:
-U koliko ima autobus za Duvno?
-U dva sata.
-Može li u pola dva, evo ruke, daj ruku!
www.tomislavnews.com