Nije bilo još jedno ljetno popodne ni još jedan zimski idiličan dan. Mjesto i vrijeme su manje važni, odnosno vrijeme je zaustavljeno njezinom pojavom. I tako kreće još jedna neobično obična priča. Jednoga dana, nepoznatog godišnjeg doba, sjedila je u fotelji i slušala zvuke staroga gramofona.
Njezina sijeda kosa i bore slijevali su se na ramena, a tuga se skrivala u plavim tajnovitim očima starice Margarite. Odjednom je trgnu smijeh djevojčice koja je tiho, šaputavim glasom dozivala staricu na igru: “Margarita, dođite, priča je ostala nedovršena.”Laganim korakom krenula je. Otišla je daleko, toliko daleko da je sustigla djevojčicu.Djevojčica je bila razigrana i ushićena, vesele boje su joj oblijevale lice, a plava kosa s kovrdžama padala je po radoznalim očima još radoznalije djevojčice. Osmijeh se orio za svakim korakom djevojčice. Njezina radoznalost mnoge je očaravala, a pojava ispunjavala prostor.Godine su prolazile, djevojčica je rasla. Rasli su njezini kapaciteti za igru, neku ozbiljniju igru. Snovi su se povećavali, a sredina je postala sve zagušljivija i sve manja za njezin golem san.I došao je dan kada je upoznala onoga koji je obilježio njezin neodsanjani dio života. Sjedila je u kutu jednoga kafića, uz cigaretu i šalicu kave vodila se priča o događajima važnim za taj kraj. Odjednom se pojavio on, crnokosi gospodin finih manira. Nastao je muk, sve priče su zastale, a ona je ostala nepomična.Cijeli život joj je stao, sva nadanja, svi pozitivni i negativni osjećaji postali su kao jedna golema nula. Sve se utišalo, a njegova ruka sklonila je kovrdžu kose s očiju koje kriju velike tajne.
“Sjećate me se, gospođo Margarita?” izgovorio je crnokosi gospodin. Margarita je šutjela i glavom dala znak da ga ne poznaje. U to je on opet progovorio: “Vidim Vam iznenađen pogled na licu, sigurno ste me zaboravili. Sjećate se one famozne prve klupe i crnookog dječaka koji je tu istu klupu dijelio s vama?”
Margarita je pustila suzu, sjetila se svih tih školskih dana, onog dječaka i svih uspomena koje je ta klupa krila, papirića s ljubavnim sadržajem ispod ispisane drvene klupe s imenom Margarite i Hrvoja. Tu su se rastali i čekali ponovni susret. Mjesto njihova ponovnog susreta je bila klupa u kojoj su provodili školske odmore. Na toj istoj klupi vodili su duge razgovore. Njihove priče su trajale satima, ponekad je priča bila ispričana i bez riječi jer oči su više govorile.I tako su se opet nizali dani. Klupe ostadoše prazne, a Margarita nastavi svoju priču iz ponosa dalje. Bojala se izgovoriti riječi i na klupi podebljati imena koja su već izblijedila od godina. Zbog toga straha na klupi je sada gledala dvoje druge djece, dvoje drugih ljudi, druga imena, druge snove glasnije od njezinih, riječi koje je netko se usudio izreći. Margarita je sazrijevala, bila je sve uspješnija. Njezine ruke su šarale divne kreacije koje su obilazile svijet zajedno sa njom. Sve što bi dotakla, u zlato se pretvaralo. Svemu je dala neki novi – svoj pečat. Posjetila je razne zemlje. Imala je razne suvenire koje je držala u kutku svoga doma. Iako je imala mnogo stvari i uspomena skupljenih, osmjeh iza tankih crvenih usana širila je samo na sjećanje iz najranijih bezbrižnih dana. Ponekad bi se sreća s tugom pomiješala, no brzo bi sve izbrisala i krenula za radom.Iako je tako radišna, vesela i puna iskustva bježala cijeli život od nečega, bilo to uspješno ili ne, od jedne stvari nije mogla pobjeći – prve bore na licu. Nizale su se sijede vlasi jedna po jedna, kao i bore na licu ispisujući godine naše Margarite. Njezina putovanja sada su se svodila na putovanje od kreveta do fotelje, njezin najveći let je bio let u prošlost, a gramofon je bio najbolji prijatelj koji bi katkad progovorio.Nakon kratke retrospektive Margarita je zakratko bila izgubljena nakon svega. Shvatila je da je jedini grad koji nije posjetila zapravo srce onoga mladića. I opet joj naleti pred oči ona razigrana djevojčica – ovaj put ta djevojčica je bila potištena i neobično ljuta. Pitala je Margarite: “Zašto si uništila snove one djevojčice? Zar joj nisi suprotno obećala?” Margarita je nakon riječi koje je čula od djeteta iz sebe stavila tri točke i utonula u san.
Autorica: Marija Bagarić/Miljacka
www.tomislavnews.com/Foto ilustracija