U zavičajnom groblju Presvetoga Trojstva u Dobrićima pokopan je 2. veljače 2013. akademski slikar Bože Drmić.
Na sprovodu je bilo nekoliko stotina vjernika, među kojima su bili rodbina, prijatelji i znanci ovoga umjetnika boje, kista i platna. Posebno ističemo da je na ovome sprovodu bilo dvadesetak časnih sestara franjevaka jer su dvije Božine sestre, č. s. Viktorija i č. s. Matija, također članice te redovničke zajednice.
Piše: don Ilija Drmić
Misu zadušnicu i sprovodne obrede predvodio je župnik župe Grabovice don Marko Lukač, a suslavitelji su bili generalni vojni vikar u Hrvatskoj o. Jakov Mamić koji je inače rodom sa Zidina, a graditelj je Karmela sv. Ilije na Bušku jezeru i sada njegov član, zatim crkveni glazbenik u Splitu o. Mile Čirko rodom iz župe Rašeljke, virski župnik don Ilija Drmić i umirovljeni profesor teologije don Josip Čorić iz Splita. Prigodnu propovijed održao je don Ilija, koji je pokojnikov sumještanin. On je između ostaloga rekao i ove riječi:
“Pokapamo ovoga našega brata i akademskoga slikara Božu na Svijećnicu, Kalandoru, na blagdan Prikazanja Gospodinova u Jeruzalemskom hramu. To nam nadaje razmišljanje o slikarskom djelu ovoga vjernika i čovjeka, koji je vjerovao Bogu i u Boga, koji je bio zaljubljen u Sina Božjega Isusa Krista i u Duha Svetoga. To na svojevrstan način pokazuje njegova slika u ovoj grobljanskoj kapelici koja prikazuje Presveto Trojstvo. Bože je slikao Isusa kao djetešce, odrasloga Božjeg propovjednika i napose Krista koji je nosio svoj križ, bio na njemu raspet, potom pokopan i trećega dana uskrsnuo, te uzašao na nebo.
Naš slikar je uvijek tražio svoj kut promatranja našega Spasitelja. Nije htio slikati kao što su prije njega to činili, nego je želio biti originalan, izvoran, poseban. Time je očitovao svoju nadu, vjeru i ljubav prema Raspetome i Uskrslome. Bio je svjestan da se slika ne može naslikati u zraku, bez podloge, kista i boje, ali još više od toga znao je da slikarstvo jest oponašanje (mimezis, imitatio kako su govorili stari teoretičari) pa je stoga realistično slikao portrete i mnoge detalje iz Božje prirode. No, stremio je uvijek i k onoj činjenici neiskazljiva i neprikazljiva u slikarstvu što ga je povezalo sa slikovnim pokretom nazvan metafizičkim (od grčkih riječi meta – s onu stranu i fizis – tvarnost, tjelesnost, fizika). Poznate su mnoge njegove slike koje polaze od realizma i završavaju u metafizici, tj. drže se ovozemne vidljive stvarnosti i nadaju skrivenu onozemnost u kojoj je svemoćni i dobri Bog. On je u svemu htio vidjeti ono transcendentno, onostrano, buduće, vječno, Božje.
O njegovim slikama izrazili su se mnogi likovni kritičari s čime se pokatkad slagao, a znao je također reći da neke činjenice nisu proniknuli na temelju onoga naslikanoga ili pak onoga što je on nosio u svome duhu dok je bio u stvaralačkom slikarskom činu.
Ljudi su više voljeli realizam, ali Bože je i u takvim svojim slikama govorio mnogo više; naime, on je bio zaokupljen konačnošću svega što jest, što postoji s ovu stranu onostranosti. Pokušavao je otkriti smisao svega postojanja. Zbog toga je mnogo čitao filozofe i teologe, te je stvarao svoju mozaičnu sliku svijeta i njegova Tvorca. Je li u tome uspio, tek sada zna kad se našao u naručju onoga koji ga je stvorio, životom obdario i telentom slikanja.
Bože je bio zaljubljenik u svoj rodni zavičaj, svoje selo Dobriće sa zaseokom Zečevići, svoju župu Grabovicu i sve što resi taj buškoblatski i duvanjski kraj. Da je to tako, najbolje pokazuje njegov Atelje u zavičajnoj kući gdje je izložio veliki dio svojih uradaka. Kad je otvarao taj Atelje s više svojih slika, među kojima je bila i ona Krist bez Glave, onda se jedna pobožna žena iz sela, koja je bila među svim uzvanicima iz sela i od drugdje, pred tom slikom križala i čudila pitajući se kako to da nije Kristu narisao glavu. Čuvši njezinu dvojbu, Bože joj je odgovorio: Nije Krist spasio svijet Glavom, mozgom, nego Srcem. Zato nisam ni narisao Glavu, nego samo korpus, sveto tijelo s probodenim bokom. Nije razum načelo svijeta, nego Srce. Srce je princip svijeta!“
Bože je rođen u Dobrićima, općina Tomislavgrad, 13. ožujka 1958., a preminuo je 31. siječnja 2013. Završio je srednje školovanje u Grabovici i Prisoju, srednje u Splitu, Akademiju likovnih umjetnosti (L’academia di belle arti) u Rimu, te je 1988. god. specijalizirao slikarstvo u Parizu. Radio je u rodnom selu i u Splitu. Mnogi njegovi radovi nalaze se u tomislavgradskom samostanu, zatim u njegovoj zavičajnoj crkvi sv. Ante u Grabovici, te u Vinici. Izlagao je na brojnim samostalnim i skupnim izložbama u BiH, Hrvatskoj, Italiji, Francuskoj, Njemačkoj i drugdje.
Posebno ističemo da je bilo nekoliko izložbi u župi Vinici u kojima je sudjelovao sa svojim slikama i Bože Drmić. Na Likovnu koloniju u Vinici, koja se održala od 11. do 13. svibnja 2012. nije mogao doći jer je bio u bolnici. Za naše čitateljstvo bit će zanimljiv spomen na izložbu 12. siječnja 2008., koja je bila u Starom župnom dvoru u Vinici skupa sa slikama pok. slikara iz Vinice Josipa Jokana Šiške (1942.-1974.), o kojem je kasnije objavljena monografija sa spomenom i na Božu Drmića. Uza sve to u viničkoj župnoj crkvi Rođenja Marijina nalazi se slika Presvetoga Trojstva ovoga našeg pokojnog slikara Bože. Tu je sliku naručio tadašnji župnik don Ante Ivančić Bikić u povodu 100. obljetnice samostalnoga djelovanja te župe.