Povijaju se visoki jablanovi,
usnuli su gordi hrastovi.
Niz Duvanjsko polje
odlaze putovima znanim,
kroz cvijeće, livadama rosnim,
stazama utabanim.
Prati ih sjećanje
u zamahu ruka,
lahor, ponos, tuga.
Odlaze tiho bez jauka,
milujući poljsko cvijeće.
Ne osvrćući se idu, odlaze…
Do podnožja svete planine,
Kraljevske gore, ishodišta.
K Libu, k Ocu !
Gledat će plavo more
s neba zvjezdanog,
plavog kao krv njihova,
krv Tomislava, Mijata hajduka,
krv darovana za zemlju iz snova.
K njima spuštaju se bijeli anđeli.
U naručju odnose ih Gospodinu,
Gospodinu u vječni spokoj,
tamo gdje je početak, ne kraj.
Ruke u zamahu, ruke na licu
onih što ostaju čekajući svoj red.
Suzne oči, jecaj tih za sve vas
o kojima pišem ovaj stih.
Molitve iz srca teku
slijevajući se se u jednu rijeku.
(Posvećeno pokojnim i živim pripadnicima II. voda
1.satnije 1.bojne Brigade kralja Tomislava)
Autor: Antek
