Ovo je nastavak prošle priče bake Beke gastarbajterke iz Mrkodola u kojoj je pričala kako je hranila i liječila igrače velikog “Bayerna”, te često s njima trenirala, jer je stanovala u apartmanu na stadionu.
-Jesam, liječila bih ih našim poznatim “lijekovima”: kad bih se potužili na grlo, ja bih im stavljala obloge natopljene rakijom i medom, kad bih ih stezalo u prsima stavljala sam im svinjsku mast, a u liječenu mamurluka sam bila uspješna, to im je često trebalo…a ne daj Bože da bi klupski liječnik znao za to, često su mi “priprijetili”.
Već sam se dobro s njima mogla sporazumijevati, osobito u “stručnim” riječima koje su trebale meni i njima, dakle one što se tiču hrane, nogometa, liječenja, ali me jedan dan dobro izmučiše. Nešto su tražili od mene od čega sam shvatila kako im sutra dolazi u goste jedan isto tako poznati njemački klub i da im hitno treba nešto, izgovaraju nešto kao “lojter” a ja zablokirala, nikako skontat. Pokazuju njih dvojica šaretom, ono rukama kao da nešto zakucavaju, ja donesem i čekić i ekser, nije to. Stavljaju dlan na dlan prema gore, pa nogama prema gore, stavljaju stolicu na stolicu, ja sve mislim nešto oko igre, lopte i nikako potrefit, a crko od smijeha kako oni pokazuju. Vide oni što je, odmanu rukom, rekoše kao može sutra kad dođe Brane (Oblak), odmanem i ja, ali mi šušak u glavi što ih nisam razumjela. a i ja mislim nije im važno kad može čekati do sutra.
Večeri dođe Mate i ja mu kažem tu riječ što nisam razumjela, a kad on reče listve (ljestve), udari ja rukom u čelo, ma znala sam, ali opet mi nešto jesam li ja dobro upamtila što su rekli, što će njima listve? Nestrpljivo sam čekala jutro i da im nakon treninga odnesem listve iz skladišta samo da vidim što će s njima. Nasmijaše se, donesoše čekić i ekser i neku veliku sliku objesiti na ulazu u svlačionicu. Vidim da ne znaju ni ekser zakucat, pa odradim to, oni plešću k’o da sam postigla gol za “Bayern”.
I nije taj dan sve ostalo na listvama, jedan od igrača, a koji je obožavao moju zeljanicu, molio me recept da njegova majka napravi to jela. I ja napišem, po njemački, koliko sam znala, a je, malo mi i Brane pomogao. Sigurno sam napisala zelje: španjak ili blitvu. I taj igrač, neću ga imenovati, a bio je vrlo poznat, zove mene na večeru, na zeljanicu koju će po mom receptu napravit njegova mater.
I odem ja na “njemačku zeljanicu”, kad imaš to vidjeti, ustvari nemaš, jer ne sliči ničemu kamo li piti zeljanici. Nešto zeleno u tepsiji, pliva i tijesto i sir i jaja zapečena, vidim domaćica jede i kaže da je vrlo ukusno. Morala sam probat, kako zagrizoh zgrozih se. Pitam koje je zelje, objašnjava ona i pokaza mi ostatak tog zelja. A jadan majko, to ona k’o naša mličika, a ja znam da su nam uvijek govorili da je otrovna, mi smo samo mlijeko iz mličike stavljali kao lijek na bradavice i žuljeve po rukama. Gdje li je to ona našla, pitaj Boga.
Sreća pa nije ni domaćica vele jela, valjda štedjela za mene i sina, pa nije nastradala!
www.tomislavnews.com
