Od pedesetak zaustavljenih vozila iz oba pravca samo je u nekoliko njih bio vatrogasni aparat, ali su uglavnom bili neispravni, a oni ispravni s malim kapacitetom
Umirovljenom učitelju i dugogodišnjem dopisniku nekoliko bh. listova, Hajri Gromiliću, uoči Bajrama su se dogodile dvije “novinarske vatre”: uobičajena reporterska i prava kad mu se zapalio automobil kod livanjskog sela Kovačić.
Sa 7-8 litara vode koje je uvijek imao u automobilu pokušao je gasiti prije nego se pojavio plamen, a nekoliko puta je i jedan dječak trčeći donosio vodu iz sela.
Od pedesetak zaustavljenih vozila iz oba pravca samo je u nekoliko njih bio vatrogasni aparat, ali su uglavnom bili neispravni, a oni ispravni s malim kapacitetom. Zvao je i vatrogasce, ali su bili “zauzeti na drugom zadatku”, pa je “Peugeot 205”, registarskih oznaka 654-J-171 nestao u plamenu, a u njemu i zaklano bajramsko jare koje je u povratku iz Bosanskog Grahova kupio od jednog poznanika.
“Sve mi je izgorjelo, čak i fotoaparati, diktafoni, mobitel, dokumenti, alat se topio, ali je jareći kostur ostao u komadu. Obilazeći me uz auto, koje još nije bilo u plamenu, livadom su prolazili granični policajci, šumari, cestari, špediteri, limuzine ovakve i onakve i samo je njih nekoliko željelo pomoći. Vozačka i ljudska solidarnost je kod mnogih toga dana zatajila, a vatrogasci su došli kad se više nije imalo što gasiti. Od podne do oko 17 sati gorio je automobil kad je jedan mještanin po molbi cestarske službe besplatno uklonio s puta ostatke automobila, kako bi se promet mogao odvijati”, izjavio nam je Gromilić.
“Umjesto da mi pomognu, brojni su me zaobilazili i sa sigurne distance fotografirali uz povike ‘bježi, eksplodirat će!’, a samo se dječak nije bojao i uporno je donosio vodu. U metežu se nisam sjetio ni upitati kako se zove, ali ću otići u selo, pronaći ga, upoznati se s njim i zahvaliti mu”, dodaje Gromilić, kojemu je izgorjela i odavno otrcana novinarska torba, a u njoj i svježe reporterske zabilješke, slatkiši koje je imao za djecu kad ih sretne, nešto hrane koju je dijelio sa sugovornicima u udaljenim povratničkim selima HBŽ, duhan i cigarete koje je imao za njih, premda sam nije pušio.
Kad je Gromilić drugima pomagao u sličnoj situaciji samo bi učiteljski rekao: “Učinite i vi isto ovo drugima, ako im zatreba”.
Na žalost, njegov slučaj je pokazao da su mnogi imali loše učitelje. I životne i vozačke. Nije mu, kaže, toliko žao ni automobila, ni izgorjele opreme, ni nesuđenog bajramskog jareta, koliko istopljene ljudske solidarnosti mnogih, koji se njegovoj vatri ni primakli nisu.
DA/tn
